Ne znam kako su izgledali hrišćani prvih vijekova. Mislim na one koji su se krili od društvenog poretka u kome su živjeli. Ne znam koliko su polagali na estetski izraz, ali ako uzmemo u obzir jezik Novog zavjeta, poslanica, način obraćanja vjernima, metafore koje se koriste – sve ukazuje na brižan odnos prema lijepom. Prosto, suština poruke je (bila) lijepa i jezik i stil su je pratili. Od četvrtog vijeka već znamo da je estetika postala važan dio slobodnog života crkve. Car, sve svoje carske insignije koje se transparentno prikazuju kroz sjaj i bogatstvo, prenosi na crkvu, čime ona dobija ogromne mogućnosti. Da se razmaše umjetnički i posegne za slobodom stvaralačkog prikaza iskustva koje želi da prenese u svijet. I to joj polazi za rukom. Iz tog perioda, a i iz kasnijih, baštinimo vanvremensku umjetničku zaostavštinu koja odolijeva svim promjenama i nije u stanju da je naruši ništa što vijekovima kasnije narušava ugled te iste organizacije koja ih je stvorila.
Kad je nešto zaista lijepo, ono privlači. Ali ta privlačnost nikada se ne sastoji samo u želji da se približimo objektu privlačnosti i da ga posjedujemo. To su kratkotrajni impulsi. Lijepa „stvar“ zove da je obuhvatimo, razumijemo i zadržimo za sebe, ostajući jednim dijelom i dalje „tuđa“ i „svačija“. Jer iza privlačnosti postoji nešto trajnije, suštastvenije od svega što smo do sada iskusili i što ima potencijal da nas oplemeni.
Konzumerizam jako dobro koristi našu lijenost da se posvetimo potrazi za zaista lijepim. Ipak, ja i dalje iza dobre estetike očekujem nešto, a istovremeno smatram da nešto što ima „nešto“ slijedi dobre estetske kriterijume.
Kada episkop (npr. nadležni u eparhiji u kojoj trenutno živim) zahtijeva od sveštenika da za određeni praznik nose odežde u istoj nijansi crvene boje, ja mislim da je u pravu. I da, zapravo, uz ostale nadležnosti, baš o toj treba posebno da brine. O nijansi crvene koju je (vijekovima nakon što su joj hrišćani odredili simboličnost) propagirao Valentino Garavani (čuvena Valentino red), a koja će u okupljenima da probudi doživljaj vaskrsenja na koji upućuje. I u mjeri u kojoj u njemu (episkopu, svešteniku) ima odnosa sa Ljepotom, više će o tome voditi računa. Ako nema, a hoće da prikaže da ima, zamjenjujući svetotajinsko iskustvo Carstva nebeskog prikazom neprikosnovenosti svoje pozicije i moći, dobićemo npr. manastire oko Bijeljine i pregršt sličnih pseudoreligijskih arhitektonskih mutanata.
E sad, naravno, kroz istoriju su mudriji (da ne kažem pokvareniji, mada to mislim), mogli svašta da provuku iza estetski prihvatljive spoljašnjosti. Gradile su se fantastične bogomolje, a moda je pratila zvaničnu (hrišćanskim učenjem prožetu) ideologiju. Moralni postulati oblikovali su haljine, frizure koje su ukazivale na pristojnost, nakit sa simbolima („i krstić, znak na lančiću da nekog čeka navodno“), koji su istovremeno svojom estetikom mogli i da sakriju mnoštvo pokvarenih radnji. Posebno iza ljepote koja ukazuje na “čednost“. Duge haljine, kose, diskretna šminka (što je npr. britanskoj kraljevskoj porodici naređeno da strogo poštuje) i ostali „neupadljivi“ estetski modeli. Iako svi znamo da su se najveća nepočinstva dešavala upravo iza kulisa te vrste,
u najkonzervativnijim krugovima, specifičnim unutarcrkvenim organizacijama (Opus Dei, Sodalicio) koje su hrišćane učile pobožnosti (što je samo po sebi besmislica koja zavređuje poseban broj karaktera), teško odustajemo od „provjerene“ i „sigurne“ spoljašnjosti.
Elem, stvari su se ipak donekle promijenile. Obećanje da „nema ništa tajno što neće biti javno“ uveliko je realnost u kojoj se nalazimo. Prostor za istupanje, prokazivanje i razotkrivanje je dostupan svima i to, iako sa sobom nosi potrebu da se sakrijemo – ne samo u nepočinstvima, već prosto da se sakrijemo – nije nužno loše. Razotkrivanje je pokazalo da ono što iza duge haljine smrdi, ima razloga zašto smrdi. Ali isto tako dalo je mogućnost da se razotkrije i da to ne mora biti tako.
Vatikan je, kako to obično biva, nakon što se vijekovima unazad slabo snalazio sa stvarima sakrivenim iza dugih haljina, provalio da i promjena estetike može da ukaže na promjenu unutarcrkvenog narativa.
Društvene mreže su unazad nekoliko godina preplavljene profilima tzv. „hot priests“ – rimokatoličkih sveštenika koji izgledaju apsolutno iznad očekivanja bilo koje prosječne posjetiteljke mise, na čiji estetski sud zapravo i ciljaju. Oni se slikaju u uskim košuljama koje ocrtavaju brižno u teretani vajane mišiće, uredno podšišani, obrijani, ili fazoniranih brada, obavezno sa kolarima koji upućuju na to što jesu – nedodirljivi. A ako iko može da cijeni estetiku brige o sebi, i narativ o nedodirljivosti koji je toliko udaljen od onoga što žive, nije niko drugi nego četa heteronormativnih (udatih) žena, koje zapravo i drže crkvu i u velikoj mjeri čine da je „vrata ada ne mogu savladati“.
Ti i takvi sveštenici, snimljeni na kratkim video uradcima, tzv. reels-ima, kako šeću – i bez njih zanosnim – ulicama Vatikana, samo nadopunjavaju tu vjekovno prekrasnu sliku unutar sakralnih zidina i privlače svojom ležernošću i prihvatanjem modernog toka svijesti, dok istovremeno predstavljaju i dalje to „nešto“ – isto, što su apostolskim prejemstvom nosili i oni prije njih.
I ja to zaista vidim kao dobro. Dobro u rangu sa dobro napisanom ili izrecitovanom propovijedi koja valjano korespondira sa onim što ljude zanima i muči. I sa činjenjem dobra u bukvalnom smislu. Za sve što radimo moramo biti inspirisani. Bol može da nas pokrene na dobro, ali može i ljepota.
I u pravoslavnom kontekstu, sveštenici imaju potencijal. Svaki koji nema stomak može da pronosa monaški opasač koji ističe figuru, a simbolizuje cjelomudrenost i zakovitla vrtlog vječne privlačnosti nedodirljivog.
Estetika nikada nije samo izgled. Ona je jasna poruka i poziv onima koji je razumiju.
Danas u savremenoj SPC, u haosu estetskih, moralnih i mislenih nelogičnosti poput ordenja koje šljašti sa svakog dokazano kriminalnog poprsja, presuda za delikte mišljenja i govora, kada se više ne zna ko vjeru čuva, ko je izdaje – ko kosi, a ko vodu nosi – prosječni vjernik da bi bilo šta prokljuvio mora sam da posegne za crkvenim pravilima i kanonima. Dosadnim aktima kojima institucija zavodi red u družbu koja se sama, šarolikošću i ludošću ne od ovoga svijeta, tom redu protivi.
I kad neko ko ima dovoljno ljubavi i strpljenja zaviri u to, kao iz Pandorine kutije, zapljusne ga sve i svašta što zvuči vrlo lično, a između ostalog i da kazni podliježu sveštenici koji „sjede po kafanama“, a bogami i oni koji „ne vode brigu o higijeni“.
Pa prije nego što SPC odluči da izopšti 99% sveštenstva, a i vjernika, možda da napravi neki apel pravoslavnim muževima svih naroda i narodnosti da se kupaju i da ne pokušavaju bar vonjem da se svete svojim lijepim, ambicioznim i ostvarenim ženama.
Da ne bi one sve (kamen krajeugaoni crkve kroz sve njene istorijske prilike) zavedene „hot priest“ pokretom, konvertirale ka zapadnoj braći.
Ne zato što je Vatikan (u svemu, pa i nepočinstvima – jer nije) bolji od nas, nego zato što nas je opet pretekao.