Ljudi koji idu u crkvu znaju da ima nešto lijepo u nedjelji. Kad se posvetite praktičnom hrišćanstvu, nedjelja prestaje biti „prokleta“, depresivna i sve ono što novokomponovana poezija učitava u Dan Gospodnji. Ne ideš obaviti neku moralnu obavezu, već ideš na susret s Bogom i još nekim likovima koji su tamo iz istog (trebalo bi) razloga. Poslije ćete popiti kafu i rakiju, možda nešto i čalabrcnuti. Nije isključeno da će vas neko izbiti iz cipela dnevnopolitičkom beslovesnošću, ali dobro, svojevrsan party je tu.
Naravno, kao i sve u životu što se dugi niz godina ponavlja, iziskuje trud da opstane. Ponavljanje je majka učenja, ali i dosade, pa život koji se ponavlja traži preosmišljavanje, prevrednovanje, samouvjeravanje, neku novinu, sasvim mali zračak iznenađenja ili osvježenja.
Kad je Crkva u pitanju, nema toga baš. Zapravo, mi se trudimo da se “konzerviramo”, jer ono jedino novo što nas interesuje – već se desilo. Ipak, „konzerviranje“ u eklisiološkom smislu ne znači nepropitivanje, nezainteresovanost, ćutanje, i prije svega – strah. Ono što treba biti konzervirano, konzervirano je upravo sviješću o tome. Mi znamo šta je TO što tako savjesno pazimo i čemu sa strahom, vjerom i pobožnošću pristupamo. Ako ne znamo – upadamo u problem. I upali smo već – o itekako.
I tako ja juče, što bi moja ćerka rekla, „stajlujem“ jedan pristojan, pola second-hand, pola outlet modni izražaj – duga suknja, blejzer, majica sa nekom znakovitom slikom jer volim da imam stav – i krenem na Liturgiju. Kasnim, što zbog lijenosti, što zbog stajlinga – gužva, ne može se ući u crkvu. Djeca, praćena znojavim roditeljima, trčkaraju okolo, red oko prodavca svijeća. Bebe se deru, roditelji pokušavaju da ih sputaju kako znaju i umiju, dok pop ne završi besjedu da se pričeste. Jer to je važno. Zato su došli. Tu i tamo se čuje kako neko komentariše da, eto, ne može da se pričesti jer se nije spremio, ali uglavnom – post je, svi poste, kontrolišu deklaracije na keksu u samoposluzi i spremni su. Za TO nešto što je važno.
E sad, ruku na srce, može pop biti dosadan, ali kada bismo imali svijesti koliko je zrno gorušičino, da je i ono što on govori jednako važno kao i taj događaj koji će uslijediti nakon toga – ili u najmanjoj mjeri, da ako ga saslušamo, bar ćemo možda donekle pojmiti zašto smo tu i na šta čekamo u tom zamornom redu, dehidrirani i sa uplakanom djecom, da bismo im bar možda jednog dana mogli objasniti zašto smo im stvarali rane traume vodeći ih na neka dosadna, iscrpljujuća sabranja na kojima im ništa nije dozvoljeno.
Ali ne – neko je negdje rekao da je to važno (vračara, baba, tetka, majka, svejedno), takođe da nema tu šta da se ispituje – to je dobro, valja se, sve će te proći (od raka do lošeg braka).
Kao da sam o ovome već pisala, pa ne bih da se ponavljam, ali juče, u toj masi, u svojoj lijepoj suknji, sama – ja nisam izdržala dugo. Jer, iako mislimo da konzerviramo (čuvamo) Tajnu, prepuštanjem Iste jednoj sujevjernoj masovnosti, mi ne samo da to ne radimo, već je izvrćemo na naličje. Tajna traži da je poznajemo svim svojim bićem. Kako srcem, tako i umom. Od tijela sve počinje – um je u tijelu, Bog (hrišćanski) je u tijelu, tijelo je važno, a bez uma pretvara se u grotesku koja više ne zna ni lijepu suknju da izabere, a kamoli bilo šta drugo. Posebno da pojmi TAJNU.
Ne, nije hrišćanstvo glupa masovna histerija, bapska utjeha, a prije i povrh svega – nije političko oružje pokvarenjaka. Ono može da se razumije i u njemu se može potpuno savjesno i slovesno opstati.
Juče mi je prijatelj poslao jedan ranohrišćanski odjeljak – ispovijedanje vjere zapadnih episkopa u Sardici iz 4. vijeka. Znojila sam se nad tih par rečenica, na jedvite jade, pokušavajući da uđem u to što episkopi iz Sardike hoće da kažu i zašto osuđuju izvjesne Ursakija i Valensa, koji po svojim tvrđenjima nisu mnogo udaljeni od onoga što oni sami tvrde da je pravovjerje. Ta vrsta preispitivanja, nedremanog dumanja nad smislom vjere kojoj u ruke stavljamo svoj život u tijelu, svojstvena je hrišćanstvu i čini ga onim što jeste. To nije moralno naprezanje bez smisla, asketizam koji se svodi na deklaraciju kutije za keks, krivica i samoprekoravanje što nismo besprekorni. To je napredovanje u životu, tzv. preumljenje, koje su Sveti izjednačavali sa pokajanjem i uzrastanjem – jer šta je preumljenje ako ne promjena mišljenja i stava, koja treba da se odvija čitav život?
Razmišljajući o tom dobrovoljnom odustajanju od razuma „u korist vjere“, pao mi je na pamet Examined Life – dokumentarni film iz 2008, pa sam prošvrljala po internetu da se malo podsjetim. Inspirisana Sokratovskom opaskom o bezvrednosti življenja neispitanog života, autorka dokumentarca razgovara sa savremenim filozofima o modernim egzistencijalnim pitanjima. Oni, sagovornici, oslanjajući se i na drevnu – antičku filozofsku misao, jednostavnim jezikom ponovo postavljaju pitanja i preispituju ono što vide oko sebe – jer filozofija to radi. Prevrednuje život koji živimo. Radi isto ono što treba da radi i vjera, s razlikom što vjera pruža i odgovore – ali ne u smislu zatvaranja misaonog kruga, već u smislu novog života.
Veličina svetih otaca i učitelja Crkve ranih vijekova, u čija se učenja kunemo i za čijim citatima posežemo kada želimo da dokažemo da smo u pravu, jeste upravo u tome što su sebi dozvolili filozofski pristup vjeri i što su u svoju katihetsku djelatnost unosili i opšte obrazovanje. Bili su i osuđivani od onih koji su „konzerviranje“ shvatali kao zatvaranje od svega kontemplativnog, umjetničkog, stvaralačkog – što zahtijeva napor, potencijalno ugrožava masovnost, a samim tim i korist (samo)odabranih.
U filmu Examined Life, savremeni filozofi šetaju ulicama Njujorka i postavljaju pitanja jednostavna i naizgled razumljiva, ali izjedena raznim opijumima za narod, kojih ima sve više. Marksov čuveni opijum, ideološki shvaćen, koji zapravo potiče od mislioca kakav je bio Novalis i koji u njemu (opijumu) nisu vidjeli ništa loše osim sredstva za utaživanje boli.
Susret sa Bogom jeste sredstvo za utaživanje boli i vraćanje nas, ljudi, na ono što smo stvaranjem bili predviđeni da budemo. Ali to je nemoguće bez samosvijesti, preispitivanja života u tom Sokratovskom smislu i preuzimanja odgovornosti za njega, takvog kakav nam je dat.
U suprotnom, mi smo tu gdje jesmo – u gužvi, masi, nervozni, zbunjeni, skoncentrisani na svoje lične male egzistencije i opijeni opijumom ne da bi nas manje boljelo, nego da bismo zaboravili. Ne kako je mislio Novalis, već kako je konstruisao Marks – ne razmišljajući (ili ipak?) da će i ideologija koja će nastati od njegove misli postati to isto.
Jer svaka ideologija postane isto, a svaka misao je u opasnosti da postane ideologija. I Hristova – ako se ne proučava, ne preispituje i prepusti da postane prosto neistražen život koji je, ako je vjerovati Sokratu – a kome drugome bismo vjerovali (i Sveti Oci su – naglašavam zbog pravovjernih) – potpuno nedostojan življenja.