Prije nekoliko dana, jedan srpski glumac koga volim kao majstora svog zanata objavio je na društvenim mrežama da će otpratiti sve svoje „prijatelje“ i „pratioce“, bez obzira na to koliko su mu (pretpostavljam van mreža) bliski, jer, parafraziram, u ovo teško vrijeme za Srbiju objavljuju slike svojih uživanja, ljetovanja, lagodnog života i ostalih tričarija. Kaže, čini ga anksioznim što smo (valjda mi koji se ne slikamo isključivo na beogradskim ulicama) „apolitični“ dok reklamiramo svoj dobar život i „zlatno doba“.
E sad, pošto se ja, čitajući to, nisam našla na beogradskoj ulici, ni na srpskoj, već, igrom moje nimalo jednostavne sudbine, na pariškoj, i to, da budem preciznija, u ulici Girardon, iako sam se osjetila prozvanom, ne pada mi na pamet da to zadržim za sebe „dok se“, kaže glumac, „u Srbiji uništava mladost“. Ne znam kad se to u Srbiji mladost nije uništavala, čak sistematski, i mislim da uopšte ne pretjerujem dok se to pitam, samo mi, naučeni ne na pogrešan sistem vrijednosti, već na odsustvo istog, uspijevamo sve da ignorišemo dok nam (pardon my French) govna ne dođu do grla, pa se sjatimo na ulicu, udružimo u građenju negativnog identiteta (ja sam ja jer nisam Oni), dok mrvu ne isplivamo, zaboravimo, pa u krug.
Nemam ja namjeru da umanjujem studentske napore. Već sam pisala o njima, uostalom, kao neko ko više od dvije decenije podučava, sebi pripisujem ponešto dobrog što ta djeca nose u sebi, ali nemam ni namjeru da se pravdam srpskom glumcu niti bilo kome drugom što nisam na beogradskoj ulici. Jer ja sam se na toj ulici, bez kofera i krova nad glavom, našla u sedmom razredu osnovne škole kad su JNA haubice padale po mom rodnom gradu, pa sam, kao pripadnik neprijateljskog naroda, ostala bez prijatelja, rodbine, kuće – jednom riječju, života. Možda će zvučati kao upiranje prstom, ali generacija „srpskog glumca“ je u to isto vrijeme, naivna i nevina u tom odvratnom procesu koji se dešavao ispred njihovih noseva, putovala vozom Beograd – Bar, pušila „Albanku“ i sunčala muda na Adi Bojani, samo mrvu potresena zbog sankcija i inflacije.
Bez obzira, da probam da se manem lične uvrijeđenosti (mada mi izgleda ne ide baš), više puta sam bila na srpskoj ulici, mladost mi je prošla u „mijenjanju sistema“ i čekanju da „bude bolje“, tako da danas, u ulici Girardon, stojim, sjedim i slikam se, potpuno pomirena sa svojim izgubljenim vremenom, što će moji „prijatelji“ da vide, ako me ne otprate jer sam im se smučila.
Društvene mreže su ulica modernog doba u kojoj je nekome okrenuti leđa, izbrisati ga, lako i prilično bezbolno.
Nego, zašto sam ja popila kafu od par evra baš u ulici Girardon? Zato što je ona jedan od dva toponima, tj. dvije ulice na Monmartru, za koje se vezuje pariški život Luja Ferdinanda Selina.
Ja pripadam generaciji koja još uvijek idolatrizuje pisce. Dovlatov je taj fenomen, vezujući ga za Ruse, objasnio u jednom obraćanju američkoj publici. On kaže (skraćujem besramno) da je odsustvo autoriteta u pravoslavnoj crkvi (kaže da su Rusi od pamtivijeka u narodnim pričama i pjesmama ismijavali popove, popadije i vladike) i kasni razvitak filozofije u narodu koji je svoju mudrost dugo crpio od raznih klikuša i jurodivaca, doveo do toga da pisci preuzmu ulogu proroka, vođa i neprikosnovenih autoriteta. Mislim da nije potrebno objašnjavati paralelu iz koje je vrlo vjerovatno izrasla i moja lična fascinacija. Pisci su jedini (lakše razumljivi širem auditorijumu od ostalih umjetnika) koji su i u strogo materijalistički orijentisanom i još strože kontrolisanom društvu mogli ipak da se vinu do svojevrsne transcendencije i time dobijali neku vrstu oreola.
A sve to isključivo zahvaljujući jeziku. Dugo mi je trebalo da to naučim, a naučila sam čitajući knjige do pola i bacajući ih nepročitane, uprkos OKP-u i važnosti priče koju su u sebi nosile. Prosto, ja nisam dobijala ništa.
Jer priče su već davno ispričane, a ako poneka i nije, ne potrebuje više ništa od mobilnog telefona da uhvati momenat, i jedino što piscima ostaje su jezik i stil. A kod najvećih majstora, kako je govorio Selin, taj stil se sastoji u tome da se rečenice prinude da iskorače iz svog uobičajenog značenja, izađu iz svog ležišta, da se izmjeste, i da se tako i sam čitalac primora da premjesti svoje poimanje.
Najpoznatiji po kontroverzama, zabranjivanju, odsustvu političke mudrosti (korektnosti – mrzim taj izraz, a u kontekstu Selina je još gluplji i besmisleniji), u pitanju stila i jezika Luj Ferdinand Selin je mahnita strast. On je stihija i erotika slova i riječi. Pisac neposrednog života i emocije – u šta spadaju i loša politička uvjerenja, zablude i uvrede, bez zadrške, proračuna i straha – stilom koji sadržaj ne obesmišljava već osmišljava, kao što i život sa svim svojim glupostima i greškama traži određeni stil da ga transcendira. Njegov strah, koga se ne stidi i neprestano proživljava, u svom najbjednijem egzistencijalnom obliku ostavio je u Prvom svjetskom ratu u koji je stupio sa 17 godina. Zato, bez straha, za sebe piše da je najgora kukavica, obračunava se sa svojim strahom okovanim roditeljima, a mi, osim što dok ga čitamo proživljavamo ljudski pad u svim nijansama oker boje, smrad bojišta, francuskih kolonija u kojima se od nepoznatih bolesti, gladi i bijede nije umiralo, već crkavalo, i pariških i londonskih ulica – prenesen isključivo jezikom.
Veliki dio Selinovog opusa više nije zabranjen, preveden je i dostupan. Bez obzira na prekaljene frankofonce koji tvrde da ga je gotovo nemoguće prevesti (što ide u prilog mojoj vjeri u jezik), prevodi ipak čine mnogo, pa se, čitajući doktora Detuša, možete naći u onoj opasnosti koju je Berđajev predviđao čitaocima Dostojevskog – da vas upropasti za sve druge pisce.
Jezik nije opis, metafora, narativ i ostale književno-teorijske postavke koje ga svode na oruđe. On je materijal koji, u znoju lica svoga, najvještiji oblikuju u lekcije, spomenike i temelje za one koji imaju uši da čuju, oči i volju da čitaju.
Selin je ratovao, pa je živio i u tom životu poslije rata i dalje ratovao. I rat je život, i život rat, ali i volja da se živi poslije i prije rata (kad sve već vonja na njega) – još više. A najviše, teškom mukom, kao i svaki porođaj, da se nešto ostavi iza sebe.
Što će nekima drugima, koji su goli i sparušeni izašli ili još uvijek izlaze i bježe sa ratišta (jer odatle se zapravo nikada ne izađe), prikazati svijet kao igralište ili stadion na kome će poželjeti još jednu rundu.
Ja slika iz djetinjstva nemam, iz mladosti vrlo malo, ali imam trenutnu iz ulice Girardon i ponosno je dijelim, poturajući svima jezik Luja Ferdinanda Selina kao sveti prostor slobode koja se još samo (a predviđam da će i toga biti sve manje) nalazi u umjetnosti.
I koja čini svijet mjestom za koje se vrijedi boriti.
I na beogradskim ulicama.