Ne znam postoji li potresniji i modernom čovjeku razumljiviji jevanđeljski vapaj od „nemam čovjeka!“ Koliko god puta čitali priču o iscjeljenju u banji Vitezdi, koja okupira svojom višeslojnošću, vapaj trideset osam godina nepokretnog čovjeka ima moć da izazove vrlo emotivnu reakciju. Naravno, svako od nas, prema svojim afinitetima, u Jevanđelju nalazi nadu i bliskost, kao kada Sofija Marmeladova Raskoljnjikovu čita priču o vaskrsenju Lazarevom, želeći da mu pokaže, ubijedi ga i utješi pričom o nadi, nevjerovatnoj ali izbavljujućoj od – svega.
„Nemam čovjeka!“ je plač otuđenog ljudskog bića, koji ga prati od momenta kada je prigrlio svoj pad, a prst osude uperio u bližnjeg i u samog Tvorca.
To je poziv u pomoć čovjeka koji ne može da se spasi, da uđe u banju iscjeljenja, jer nema nikoga da mu pruži ruku, a ne postoji način da to učini sam. Ta vrsta samopomoći mu nije inherentna od momenta stvaranja.
Kao mlada mnogo sam voljela Čehova. Volim ga i sada, iako su mi mehanizmi odbrane od realnosti koju opisuje drastično oslabili. Bez obzira, i danas ga se često uhvatim, prosto da bih uživala u rečenici i duhu koji prožima upravo taj vapaj iz banje Vitezde i čini osnovu oko koje Čehov plete većinu svojih pripovjedačkih remek djela.
Sjećam se (nekada je Tuga bila u čitankama za sedmi ili osmi razred), nas tinejdžera kako krijemo suze zbog čovjeka koji nema sa kim da podijeli svoj gubitak. Ne čak ni da mu pomogne, ponese njegov bol, već samo da mu pokaže da je tu i da postoji i to na isti, nesavršeni, prolazni način, kao i on sam.
Za opljačkanog i na smrt pretučenog Jevrejina, postojao je Milostivi Samarjanin. Drugi, bez koga nas Jevađelje neprestano uči da ne možemo, ali pomoć u fizičkoj boli je svedenija, ima u sebi i tu mehaničku komponentu i samim tim je jednostavnija. Duševna bol je ono sa čim je zahtjevnije uhvatiti se u koštac.
Da je Čehovljev kočijaš Jona ostavljen krvav i opljačkan da leži na ulici, neko bi ga sklonio od hladnoće i vlage i ponio njegovo tijelo mnogo lakše, nego što što su oni, na koje je te tužne noći, opisane u priči, nailazio, bili u stanju da ponesu njegovu tugu. Taj nepomjani teret od kojeg se bježi glavom bez obzira.
Nešto kasnije u životu, kada sam počela da se interesujem zahrišćansku filozofiju, zavoljela sam Dušicu. Ona je u mojoj svijesti postala priča o pravoj ljubavi, a Olga otjelotvorenje tog kompleksnog pojma i simbol kako ona (ljubav) treba da izgleda. Davanje do gubitka sebe i život za Drugoga koji nam osmišljava postojanje. Pod uticajem moralistički obojenih tumačenja hrišćanske ljubavi, vidjela sam lik Olge Semjonovne kao odu onome što žena jeste i treba da bude. Dobrovoljna gubitnica u ljubavi, zarad ljubavi. Neko kome ja ne treba bez ti, i ko odbacuje postojanje u kome nema drugoga kome će ga podastrijeti pod noge.
Da, reći će branitelji malograđanskog morala zaodjenutog uhrišćansku poruku, ženi je to prirodno. Da svoje ja rasparča rađanjem kao ljubavnim imperativom.
Ali ljubav, po svojoj samoj suštini, nema moć da bude imperativ, zakon, ili bilo šta ograničavajuće (zato je Hristos istavlja iznad svega). Ona ne oduzima Ja, već ga utemeljuje. U slučaju Olge Semjonovne Drugi je promašaj i zato Dušica nije povijest o ljubavi, kako je to svojevremno vidjela studentikanja teologije, već o ontološkoj samoći, sudbini svih nas i Bogočovjeka na krstu. Čehovljeva Dušica ne razmišlja o besmislu, ona ga osjeća i živi, dok joj neko, ko svoju egzistenciju sebično ne poželi da nasloni na njenu, ne zakuca na vrata i pruži radost kratkotrajnog zaborava.
Kada jedno isto, autentično umjetničko djelo posmatramo (čitamo, slušamo) u različitim periodima života, ono ne prestaje da nas ispunjava zadovoljstvom, ali može da šalje različite, pa čak i suprotne poruke od onih koje smo dobijali godinama prije.
Ja sada (nekoliko decenija nakon upoznavanja) Dušicu vidim kao još jednu Čehovljevu Tugu nad odsustvom čovjeka. Ne postoje bližnji u Dušičinom životu. Postoje samo prolaznici, koji njeno sebedavanje koriste ne bi li osjetili vrijednost sopstvenog ja, koje nema utemeljenja, i oni koje njena ljubav bez odjeka guši.
Dušica zaista ovaploćuje vapaj iz banje Vitezde. Ona je život za Drugoga koga nema. Njen Drugi je zauzet, ne čuje i ne osjeća. Kočijaš Jona ga čak pronalazi u svom konju (ništa neobično nama danas okruženim zaljubljenim pogledima naših kućnih ljubimaca) i tu se njegova potraga zaustavlja. Njegova tuga je konačna i pomirena sama sa sobom, ali Dušica nije u stanju da odustane od potrage jer u bi u tom momentu i ona sama prestala da postoji („Na primjer, vidiš kako stoji boca, ili pada kiša, ili seljak goni kola, ali zašto postoji ta boca, ta kiša, taj seljak, kakav je smisao njihovog postojanja…“).
I dok drugi, ponovo, ne zakuca na njena vrata, sve oko nje gubi svoje postojanje.
Dušica je pripovijest o grčevitoj urođenoj potrebi da zabo-ravimo vapaj iz banje Vitezde. Potreba da imamo čovjeka, bez suočavanja sa činjenicom da kada ga „imamo“ mi ostajemo nepokretni, i što je najveća zabluda lažne egzistencije, ta nepokretnost prestaje da nam smeta. Mi zarađujemo i čuvamo (samo i isključivo) svoju porodicu, ne činimo zlo, ali ni dobro, idemo i u crkvu i lažemo se poukama koje su postale floskule o sopstvenoj nedostojnosti, koje nas drži u uvjerenju da nam Vitezda ne treba.
Da je Dušica, kao što sam nekada mislila, zaista povijest o ljubavi, njena junakinja ne bi nakon svakog napuštanja padala u očajanje i besmisao. Mi smo stalno i konstantno ostavljani i ostavljamo, ali ljubav (koja neće proći) nadilazi fizičku egzistenciju bližnjeg i daje nam smisao i nakon napuštanja. Tuga koja ostaje ne pretvara se tada u prazninu, već postaje iscjeliteljski vapaj za zajednicom koja je neprolazna, puna, i u kojoj ćemo segledati „licem u lice“.
Blagodati tuge usljed usamljenosti, napuštenosti, dolaze polako preko suza, beznađa i potrebe kojoj se ne nazire kraj.
Tuga je pratilac našeg obitavanja na zemlji. Vuče se za nama kao sablasna sjena naše uvijek nedovršene egzistencije. Svijet je zauzet distrakcijama i u tome je veoma uspješan. Povezaniji smo danas nego ikada, na način da jedni o drugima znamo sve, ali da nemamo jedni druge. Povezani smo da bismo zaboravili da nam taj i takav čovjek treba, zapravo s ciljem da ga odbacimo i prestanemo da želimo imajući u vidu njegove mane. Ali tuga ostaje i važna je. Kako kao vodič ka Bogu, tako i ka samome sebi. Neprepoznata i potisnuta tuga postaje depresija u koju tone naše doba distrakcije. A tuga ne samo da nije loša, već je (samo)spoznavajuća i ima jedinstven gnoseološki značaj.
Bez tuge nije moguće živjeti. Moguće je transformisati je u bijes, nezadovoljstvo, krivicu, ali će ona ponovo, u svom izvornom obliku, isplivati iz podsvijesti u obliku nemoćnog starca, napuštenog djeteta, ili bolesnog prijatelja.
I zaboljeće nas, jer tuga mora da boli, dok nam poručuje da „nemamo čovjeka“.