U Zapadnoj Crkvi postoji praznik Svete Obitelji i proslavlja se nedjelju dana nakon Božića. Praznik svoje porijeklo vodi iz 17. vijeka, kada su katolički misionari, tačnije jedan bračni par, iz Francuske došli u Kanadu, gdje je muž ubrzo postao guverner i jedan od osnivača grada Montreala. Nakon njegove smrti, supruga pored koje je proveo život, posvetila se prvobitnoj namjeri zbog koje je (kako me podučila internet istoriografija) i došla u Kanadu u pratnji muža; dobrobit koju će tamošnjim starosjediocima, domorodcima, pružiti kroz evangelizaciju i hrišćansko čovjekoljublje. Ostavši sama, uz pomoć jednog jezuitskog misionara, ona osniva bratstvo Svete Obitelji, koje se na poziv tamošnjeg biskupa De Lavala seli u Kvebek i koji prvi, još tada, uspostavlja praznik Svete Obitelji, u katolički kalendar unesen tek dva vijeka kasnije. Da bi se, kako se uz pojašnjenje praznika napominje, suprostavili trendu raspada tradicionalne porodice.
Obitelj, imenica izvedena iz glagola obitavati, tj boraviti ili živjeti unutar neke zajednice, šira je od imenice porodica, koja u svom korijenu ima porod ili poroditi i upućuje isključivo na krvno srodstvo, onih koji čine njen krug. U srpskom jeziku riječ obitelj sačuvala je izvorno značenje i koristi se gotovo isključivo za monaške zajednice, bratstva ili sestrinstva koja se u tom kontekstu nazivaju „sveštenim obiteljima“.
U hrvatskom jeziku, obitelj je istisnula porodicu i preuzela na sebe isključivost tj. ekskluzivnost porodičnih odnosa, i time i praznik Sv. Obitelji, osnovan davnih dana kao proslava uključenja šire zajednice u novu hrišćansku, usudiću se reći, suzila na ekskluzivitet rodbinskih veza.
Pravoslavna crkva nema praznik Svete Obitelji. Pored nekoliko svetih bračnika koje vjernici proslavljaju u sličnom kontekstu, postoje Djetinjci, Materice i Oci (koji zapravo upućuju na Praoce tj. zemaljsku lozu Isusa Hrista) i obilježavaju se u susret Božiću, kao centralnom porodičnom prazniku kroz koji zaista proslavljamo nešto što je temeljno porodično, svakodnevno radosno, a to je rođenje djeteta. Svojevrsne, u narodu poznate „babine“ u koje idemo svake godine kada odlučimo da se pojavimo na Božićnoj Liturgiji.
Naravno, kao i sve što je crkveno, i te „babine“ imaju svoju sveštenu dimenziju, a Obitelj unutar koje proslavljamo to rođenje, ni po čemu ne liči na obitelji iliti porodice koje pokušavamo da zaštitimo pod plaštom savremenih narativa koje smo nametnuli drevnim crkvenim praznicima.
Hristova porodica (riječ obitelj joj bolje pristaje) je bila potpuno netipična i to je jasno i potpuno neskriveno u Jevanđelju. Njega je rodila izuzetno mlada žena, djevojka, udata za starijeg čovjeka, udovca, i to ne njemu, krvno, već Duhom Svetim tj. bez muža, što njen staratelj, muž i životni saputnik prihvata i, vrlo vjerovatno sa stahom, bez obzira na podršku tog istog Svetog Duha koja se pominje u Jeanđelju, odlučuje da opstane u toj zajednici. Duh Sveti ne ukida ničiju slobodu, štaviše on je podstiče, tako da nedoumice, vjerujem, ne nestaju i u sferi najveće blagodati.
Spremajući se da pišem ovaj tekst pročitala sam par savremenih pouka vezanih za praznik Svete Obitelji na koje sam mogla da naletim u bespućima (katoličkog) interneta. I stvari stoje onako kako sam predvidjela. Proslavljajući zajednicu, obitelj Bogorodice, Hrista i Josifa, propovjednici danas upućuju na raspad tradicionalne porodice, patrijarhalnog formata koji se temelji na očuvanju određene piramide ustanovljene na krvnom srodstvu, poslušnosti koja vlada unutar tog odnosa, (iako je sam praznik kako sam već napomenula nastao na potpuno drugačijim osnovama, tj. osnivanjem nove hrišćanske porodice sa onima koji do tada nisu bili hrišćani kroz misionarsku i haritativnu djelatnost), pristojnosti, tradiciji i ostalim „vrijednostima“ koje nam učitelji ponavljaju i utuvljuju u glave i tokom praznika slične stečene tematike Materica, Otaca i Djetinjaca, neizostavno nas podsjećajući prijetećim tonom da „poštujemo oca i mater svoju…“
Ono što ova vrsta moralnog podučavanja čini, jeste da prosječan vjernik povjeruje da su brak i porodica hrišćanske tvorevine, tj, da ih je utvrdio Hristos i da postoje nekakve njegove zapovijesti o tome kako oni treba da budu ustanovljeni. Ako zanemarimo sedmu Božiju zapovijest koja stoji na braniku zajednice muškarca i žene u Starom Zavjetu, i činjenicu da je Hristos na samom početku svoje propovjedi prisustvaovao proslavi jedne bračne zajednice, lako je informisati se i o tome da je brak postojao i u predhrišćanskom Rimu, da je imao svoje različite forme, da je potvrđen rimskim pravom i da je bez obzira na formu, služio prokreaciji. Ako istovremeno obratimo pažnju i na Knjigu Postanja, brakove, Avrama Isaka, Jakova, uočićemo da suštniske razlike ustvari nema. Poenta je rađanju, samo što je Starozavjetni narativ uvjek vođen ka jednom i određenom Izbavitelju koji će se na kraju iz te dugačke loze izroditi.
Dakle porodica, tj. obitelj nisu hrišćanski izum i svakako nisu nešto što predstavlja ultimativnu formu hrišćanskog života. Monaštvo kao, par excellence, hrišćanski habitus, nastao kao pokret nezadovoljstva novonasalim „hrišćanskim“ počiva na pozivu apostola Pavla da „budemo kao on“ i takođe tvori novu formu „porodičnog“ tačnije, obiteljskog života.
Porodice, obitelji, su zajednice koje kao takve postoje da bi čovjeku kome nije „dobro da bude sam“, olakšale egzistencijalni teret pale prirode i prepoznavanje pomoćnika i saputnika, a ne neprijatelja u drugome. Kada insistiramo na određenoj formi porodice, kao i u svakom insistiranju na formi, suština koja je zajedništvo, se gubi.
A šta to znači?
Rekla bih da to vodi ka izolaciji porodice kao malog kruga bliskih i rodbinski povezanih, kao prioritetne u odnosu na širu zajednicu kojoj ta porodica pripada. Samim tim, ne samo da gubimo iz vida zajednicu Crkve, već i sve ostale zajednice bez kojih ta jedna porodica, tj. kako je mi hrišćani volimo nazivati „mala Crkva“, ne može da opstane. A to su svakako, grad, opština, država i njene institucije, pa i čitava vaseljena, koju od apostola Pavla hrišćani vide kao jedan prostor. Sve to čini zajednicu unutar koje jedna manja (porodična) zajednica treba da obitava i na koje, ukoliko želi da živi hrišćanski, ne može da ne obraća pažnju.
Ne samo da čuvanjem svoje porodice, mimo svijeta „koji u zlu leži“ kao da nas on ne zanima, ne činimo ništa hrišćanski (sjetimo se Hristovih poziva učenicima da krenu za Njim koji su uvijek podrazumijevali potpuno napuštanje svih starih obrazaca i potpuno i neodložno okretanje ka novom ), nego čak ni tu malu temeljnu porodicu nećemo biti u stanju da održimo ni na osnovnim ne hrišćanskim kao maksimalističkim), već temeljno ljudskim postulatima, jer će kriminal, korupcija i bezakonje, kao zla ovoga svijeta, kad tad prodrijeti u nju. I nećemo uvijek biti u stanju da, kada prodamo svoje ideale, kažemo da je to bila mala žrtva zarad porodice.
Porodice, tj. obitelji su jedno od onih starih dobrih i prihvatljivih načina postojanja koje hrišćani otvaraju za „novo“, zapravo zajedništvo i ljubav koju akumuliraju unutar njih prenose i na šire aspekte života. Naravno, ukoliko ih uopšte ima, i očuvanje porodica se ne temelji, kako to danas često biva, isključivo na strahu.
One su obitavališta onih koji se vole, zajednice zasnovane na, prije i iznad svega, ljubavnim vezama. I to je ono što ih čini „malim Crkvama“. Pri tome su, kao i Ona na koju se ugledaju, otvorene da se iz njih istupi (djeca) ili stupi (bilo ko kome je naša pomoć potrebna, ostarjeli roditelj, daljnji rođak ili potpuno nova i nepoznata osoba) i da se ono što je unutar (srećne i zdrave) porodice usvojeno prelije i van nje.
Često, brkajući estetske ideale (uglavnom kič) sa etikom, dovodimo sebe u poziciju da povjerujemo da je poredak ono što čini svijet ispravnim. U pogledu porodice, to bi bila svečano ukrašena slavska ili Božićna trpeza za glavom porodice na čelu i grupom sitne djece koja trčkaraju i vesele se. Ali, ako pogledamo stvari iz realistične perspektive, i pomirimo se s tim da red u ovome svijetu ne postoji, (kako kaže osporavani, ali svakako jedan od mojih omiljenih pisaca L.F. Selin), već postoji samo haos, unutar koga mi treba da pronađemo harmoniju (a to mogu samo ljubav i inspiracija), svako zajedničko obitavanje, bilo da je svedeno na par koji sam sjedi uz trpezu jer su se djeca razišla, ili ih nikada nisu ni imali, na ženu i njenu mačku, čovjeka i njegovog psa, samohrane roditelje i parove koji svoju ljubav kriju iza četiri zida u strahu od osude; ima obrise porodice i potencijal Svete Obitelji.
Kao i zajednice onih koje spajaju zajednički ideali, i nisu za prazničnom trpezom već negdje gdje ih ti ideali vode da obitavaju skupa (na ulici ili holu fakulteta) i stvaraju novu obitelj, porodicu, na istim temeljima na kojima je stvorena i Sveta. Ljubavi, vjeri i nadi.
I sve su to porodice, u pravom i apsolutnom smislu te riječi, utemeljene na riječima iz Otkrovenja ( koje se po blaženom Avgustinu odnosi na ono što se već desilo i vrijeme u kome već živimo) „I reče onaj što sedi na prijestolu: Evo sve novo tvorim“.
A sveti Andrej Kesarijski tumačeći upravo te riječi dodaje da obnavljanje starog ne znači poništenje suštine, nego samo uklanjanje zastarelog i naboranog.
Nova porodica na mjestu stare, Sveta Porodica na mjestu obesvećene.
Nesrećne, strahom „naborane“ i obesmišljene.