U januaru ove godine, ukazana mi je poprilična čast. Naime, govorila sam o romanu vladike Grigorija „Stranac u šumi“, u Beču. Javni nastupi nisu nešto u čemu uživam. Imam preveliku tremu, patim od paničnog poremećaja, ali vladika Grigorije nije neko koga biste olako odbili. Osim harizme koju mu niko ne može osporiti, on je ličnost koju je privilegija upznati. To, naravno, nije jedini razlog. Kada vas zovu da govorite o knjizi, ona je ipak osovina oko koje se „hepening“ odvija. Anksiozna kakva jesam, pročitala sam je dva puta detaljno, pripremajući se za izlaganje, ispodvlačila sve ono što me je doticalo na ličnom planu (a toga je dosta) i ono što sam smatrala interesantnim, tj. bitnim (po nekoj svojoj procjeni) za publiku pred kojom ću se naći. I sve je prošlo dobro i lijepo, ali me nije motivisalo da pišem o samom romanu, dok od svoje mame (koja zaista dosta čita) nisam čula rečenicu (njenu ocjenu „Stranca u šumi“): „Ja sam se tako dobro osjećala čitajući ovaj roman.“
I prošlo je par mjeseci od kada je ona to meni saopštila, a još mi se mota po glavi, jer na jedan jednostavan, ali istovremeno snažno introspektivan način, daje sud o književnom djelu. Navikli smo da o romanima prosto govorimo da su dobri ili loši, prepričavamo ih, ali rijetko, zaista rijetko čujemo i razmišljanja o tome kako smo se osjećali dok smo ih čitali.
Postoje pisci koji pretenduju na emociju, a postoje i oni koji nepretenciozno uspijevaju da je prenesu kroz „pero“. Razmišljajući o tome šta mi je mama rekla, zapitala sam se kako sam se ja osjećala čitajući (budući da sam roman čitala temeljno ga analizirajući da ispadnem što pametnija) jer nisam obraćala pažnju na emotivna stanja, iako su me autobiografski podaci, izneseni u romanu, kao što je ulazak u Crkvu sa 16 godina, studiranje teologije, pa i boravak po manastirima, zatim rat i smrt, zaista lično i duboko doticali.
Prošla sam neki (uslovno rečeno) sličan put i kada razmišljam o njemu, kao i većina ljudi koji su dugo u Crkvi, uopšte mi nije mio. Zašto se to dešava i zašto se usuđujem da kažem „kao i većina“? Najjednostavnije rečeno, taj božanski priziv na koji čovjek odgovori u jednom trenutku svog života zaista je blistav i zasljepljujući, i kao i zaljubljenost, zamagljuje realnost koja počne da se otkriva nešto kasnije, i nije, kao i svaka realnost, nimalo ljupka i blaga.
Ne razmišljamo mnogo o tome kako se osjećamo dok čitamo knjigu, iako nas osjećaj prati. On je, zapravo, najbitniji u dodiru sa umjetnošću. Ja volim ono što grubo siječe u literaturi, ali i što me nasmijava, a ipak o „dobrom“ osjećaju, zapravo „miru“ i „spokoju“ (na šta je moja mama zapravo aludirala) nisam mnogo razmišljala, dok takvu reakciju na književno djelo nisam (a to se tek sada desilo) prvi put čula. I zaista, vladika Grgorije piše o teškim stvarima, ali ne uznemirava, već stvara specifičnu lakoću na duši („Pustoš je svuda oko nas, ali ljudi ipak nisu pusti“) dok čitamo o ratu, smrti, ličnim i opštepoznatim, opšteiskustvenim greškama i zamkama, i izborima vezanih za njih.
Roman je, svi to već znamo, veoma čitan. Prodan je u ogromnom tiražu, a promocije su posjećene (jedan moj prijatelj bi rekao „kao koncerti Zdravka Čolića“). Iako govori o životu monaha i vladike, on je (možemo i da se zapitamo zašto, a možda i baš zato) zanimljiv i nama „običnima“, laicima koji o monaštvu ne znamo mnogo, ili ako ponešto znamo to je prilično bajkovito i romansirano. A život monaha, savremenog, o tome je govorio i Sv. Antonije Veliki u 4. vijeku prorokujući, ne razlikuje se puno od bilo čijeg života ko se usuđuje da sebe nazove hrišćaninom ili, jednostavnije, dijelom Crkve kao zajednice. I zapravo veličina monaha, sveštenika ili duhovnika se ogleda upravo u tome u kolikoj mjeri on pristaje da se upusti u svijet, ne da od njega pobjegne. Monaški bijeg od svijeta, bijeg je od „utjehe“ koji bi svijet trebalo da može da pruži palom čovjeku. On je direktno, bez distrakcija, suočavanje sa onim što je najveći teret čovjeka, a to su prolaznost i smrt. I kao takav, sa optikom koju mu specifičan način života omogućava, monah uranja u njega gledajući ga kakav jeste. Sa empatijom svojstvenoj hrišćanskoj duhovnosti, tj. bez koje ona ni ne postoji i kojoj ga njegov podvig uči.
E zato ovaj roman čini da se osjećamo dobro dok ga čitamo. Dijalog između mladog monaha i čovjeka “koji je vidio svijeta“, i koga autor ne opisuje kao monaha iako živi autentično isposnički, odvija se u rundama i suočavanje su, u velikoj mjeri, starijeg sa zabludama mlađeg, iz čega izranja priča o sazrijevanju – specifična zbog toga što se to sazrijevanje odvija unutar Crkve. I na tom planu, svako ko sebe vidi kao dio tog sveštenog prostora, može u manjoj ili većoj mjeri da se pronađe. U većoj ako je dio klira, ili mu je na ovaj ili onaj način život izborom vezan za Crkvu kao instituciju („ ne moraš biti monah ili sveštenik da bi znao šta je Crkva“) i ukoliko je iskren prema sebi, naravno.
Stariji isposnik nije blag prema mladom („Nemaš pojma, mali!“), ukorijeva ga za mnoge zablude, jer mladi, savršeno siguran (završio je teologiju, a svi koji jesu znaće o čemu govorim), da zna šta je „ispravno“. On, zna šta je „ljubav“, zna koga voli, prepoznaje „nemanje izbora“ kod popova kojima postaje nadređen, kao jedini razlog njihovog opstajanja u Crkvi. On želi da bude svetac, što u njegovoj „zelenoj“ glavi znači mnogo odbacivanja, gledanja s visine (iako nesvjestan toga), sa koje ga stariji sagovornik spušta. I dijalog, što je još jedan od važnih znakova ljubavi, opstaje na jednakom nivou. Mladić se u sebi raduje kada se „starac“ povuče pred njegovim argumentima, i svaki od razgovora podrazumijeva i jedan solilokvij ili mladića ili „starca“ koji se nadovezuju jedan na drugoga i prave ozbiljnu priču o uzrastanju koje mora, jer u suprotnom ne donosi ploda, da boli. „Bol je znak da si živ, i to vjerovatno najpouzdaniji znak!“, reći će starac mladiću u jednom od razgovora.
Mnogo nas koji smo dugo u Crkvi, ili možda je ispravije reći koji smo Crkva, prošli smo to sazrijevanje na različito bolne načine, koji su se završavali i odustajanjem i napuštanjem i zapuštanjem blagodatnih darova zbog najbolnijeg doživljaja koji čovjek može da osjeti – odsustva ljubavi.
Ali u romanu vladike Grigorije ima puno ljubavi (odnos patrijarha Pavla prema vladici Atanasiju i posebno episkopu Stefanu je autentično dirljiva priča) i uprkos svemu, i prije svega, i ono što je najvažnije, a mi pod uticajem nakaradnih tumačenja asketskog ideala, zaboravljamo; ima ljubavi i oprosta samome sebi. Starac, iako nemalo strog prema mladiću, na momente gnjevan zbog pokvarenosti u koju svijet tone, a mladić je ne vidi ili ne želi da je vidi, prašta mu.
Voli ga i takvog ga pušta u svijet koji će mu smiriti dušu. Semjuel Beket bi rekao, upravo saznanjem da ništa ne možeš saznati.
Stranac u šumi je možda metafora za izgubljenost koja nas čeka, kakav god način života da izaberemo, ako smo uopšte blagosloveni prilikom da biramo, jer vladika dobro primjećuje, a mi zaboravljamo „u životu je mnogo gore nemati, nego imati izbora“, a suočavanje sa sobom je preduslov samospoznaje. Oproštaj sebi (starca mladiću) takođe je i preduslov ljubavi prema sebi, a onda, jer je tako jedino i moguće, i prema Drugome.
I to je po nekom mom skromnom mišljenju (a ono teško može objasniti emociju, iako stalno pretenduje na to) glavni razlog zašto se kao čitaoci dobro osjećamo dok čitamo „Stranca u šumi“. Postoje greške (bez kojih nema života), ali postoje i praštanje, preumljenje i koračanje dalje u nepoznato.
I postoji ljubav.
Raznovrsna, i u oblicima koje nismo ni bili u prilici da upoznamo, ali koja nas dodirne, okrzne u prolazu i učini da se više nikada u životu („odnos sa ljudima koji su umrli ne prestaje ni nakon njihove smrti“) ne osjetimo potpuno sami.
I provlači se kroz život, a u konkretnom slučaju i kroz rečenice vladike Grigorija u romanu „Stranac u šumi“.