Jer ništa ne donijesmo na svijet;
jasno je da ništa ne možemo ni
odnijeti (1.Tim. 6, 7)
U tradiciji crkvene arhitekture, bogomolje nastale kao izraz tugovanja, sjećanja, tj. pokajanja (jedine smislene veze sa prošlošću), uobičajena su pojava. Ktitorske freske sa minijaturnim hramovima koji se prinose Bogu, ozbiljnih izraza lica, koji
odišu čežnjom za oprostom, milošću i vječnim životom, već
stotinama godina nas posmatraju i vaspitavaju. Zapravo, skoro sa sigurnošću, možemo reći da je u srednjovjekovnom neimarstvu svaka crkva imala neko svoje posebno naznačenje i ličnu molitvu usmjerenu ka nebu.
Nedaleko od Velike Plane, u srcu Šumadije, stoji svojom skromnom ljepotom upečatljiva drvena crkva, vremenom pretvorena u manastir, znakovitog imena Pokajnica. Sačuvani istorijat manastira kaže da ju je podigao vojvoda, kasnije knez smederevske nahije, Vujica Vuličević, nakon što je, kao jedan od glavnih zavjerenika protiv Karađorđa, ubio vožda. Počinivši zlodjelo, vojvoda Vujica je uzeo Karađorđevu glavu, sablju i odijelo, da bi
pokazao Milošu Obrenoviću da je zavjera izvršena, ali i bisage
sa četiri hiljade dukata za koje, možemo samo nagađati, da li ih je imao namjeru ikome obznaniti. Moje iskustvo života, na prelasku sa dvedesetog na dvadeset prvi vijek, reklo bi da nije.
I sve se to desilo tu, u Radovanskom lugu, nedaleko od današnjeg manastira.
Predanje kaže da je vojvoda, nakon počinjenog zločina, sjeo na proplanak da se odmori, možda da sabere utiske obavljenog zadatka, ili izmašta dobra koja mu uspjeh i plijen garantuju, ida mu je baš tu, i u tom momentu, došlo u glavu (narod bi dodaoi ono čuveno odakle), a ako govorimo o procesu istinskog pokajanja, iz glave u srce, šta je zapravo učinio.
U tom procesu četiri hiljade Karađorđevih dukata postali su
brvnara Pokajnica. Ali proces time nije završen. Jer pokajanje
(što se previđa i iz čega nova zla vrebaju) nikada nije.
Komplikovan, kakav jeste, po uzoru na sebe, Bog stvara komplikovanog čovjeka. Slobodnog, ali od zemlje stvorenog, koji postaje protivrječno stvorenje, istovremeno i dobro, sklono naivnim i sumanutim herojstvima i loše, čemu sa gnušanjem svakodnevno svjedočimo, ili iznova upoznajemo u istorijskim
knjigama. Takvom stvorenju, ono što nazivamo porocima nije strano i, čini se da neprestano smišlja nove, kada se nađe u mogućnosti da mašti da na volju. Međutim, čak i onima koji razmišljaju o poročnosti i grijehu, boreći se u sebi sa padovima za koje su utvrdili da su im skloni, jedan porok kao da sve više izmiče introspekciji i postaje na neki način poželjan, jer daje, paradoksalno ili ne, mogućnosti i naknadnog činjenja
dobra.
Srebroljublje – pogrdna riječ upala u anahronost, nikako zbog
svoje nerazumljivosti (jasna je da jasnija ne može biti), već zato
što je promijenila značenje. Više ne opisuje porok.
Nekoliko puta sam se susrela sa crkvenim živopisima, koji prikazujući događaj Judinog izdajstva, Judu slikaju sa omanjim zavežljajem u ruci, za koga svi znaju šta u sebi sadrži. Juda možda nije volio Hrista, možda ga je vodila zavist, možda gnjev, možda bunt bogolike prirode pale sa Adamom, koja Boga ne želi, ali kada je odlučio da ga prokaže, preda smrti, to nije učinio besplatno. I kada se raskajao, prvo što je pred noge svojih na-
lagodavaoca bacio bila je upravo „plata za grijeh“. Srebrnjaci su, kao simbol prevare, greške, lažnog sjaja, pali red noge onih koji su mogli da ih pogledaju samo prezrivo, jer im u tom trenutku više ništa nisu značili. Oni su njima „kupili“ Boga i bogatsva i slobode, o kojima možda najupečatljivije govori, vijekovima kasnije, Veliki inkvizitor Ivana Karamazova.
Trideset srebrnjaka od Judinog izdajstva postaju simbol izdaje i grijeha kao promašaja.
A šta označavaju danas?
Najčešće opravdanje za sve vrste nepočinstava koje, već pomenuti, dokon um može da smisli. To opravdanje se danas naziva „snalaženje“. I snalažljivost je zapravo ono što je u modernom
vokabularu zamijenilo anahrono srebroljublje. Biti snalažljiv za modernog čovjeka predstavlja upliv u svijet koji ne zna šta je vrlina, zapravo, prihvatanje da ona ne postoji, ili da ništa ne znači. Živjeti vrlinski, takođe je vrlo anahrono. Snalažljiv čovjek ne gleda kako oko sebe, tako ni unutar sebe. On samo hvata priliku za kesu srebrnjaka, gušeći ono što ekstrospektivno i introspektivno iskače pred njegovu svijest, jer život (goli, nametnuti ili nahranjeni egom) to zahtijeva.
Snalažljiv čovjek ima lijepu kuću, djecu na prestižnim univerzitetima, ugodne odmore i mnoštvo dobara. Trideset srebrnjaka niko ne pominje, jer svi smo shvatili da se on, eto, „snašao“.
I ono što je najvažnije, može da čini humana djela. Da nahrani gladne, pokaže široku ruku i čak sazida poneku bogomolju.
To da se vrlina rađa iz grijeha, neupitno je i u asketskom predanju Crkve. Ustajanje iziskuje pad, vaskrsenje smrt. Ali postoji jedna ogromna i teško savladiva stepenica između te dvije realnosti i zove se, naravno, pokajanje. Visina i neosvojivost tog stepenika srazmjerna je dubini pada u kome smo se našli. Ako pad prestanemo da posmatramo kao takav. Ako ne vidimo da smo upali u blato, nećemo vidjeti ni potrebu da iz njega izađemo.
Kojom mukom se vojvoda Vujica kajao i da li se zaista pokajao, možda ćemo saznati tek u Budućem Vijeku. Pokajnica ostaje spomenik samo koraku u pravcu uspona sa kojeg se mnogi (rekla bih većina, jer put je uzak) survaju.
Kada novac postaje mjerilo svih stvari, srebroljublje prestaje da bude pad, a činjenje dobra proisteklo iz njega možda jeste human čin, štaka za koju će se neko uhvatiti, ali na jednom onto-loškijem planu tu istnskog dobra nema. Svako ko se uhvati za štaku koju mu je pružo „snalažljiv“ čovjek, diviće se njegovoj
snalažljivosti. O poroku, rugobi puta koji je vodio do moći, više niko neće mnogo razmišljati.
Stepenik pokajanja ostaje neosvojen, ali o tome više niko i ne razmišlja.
Čovjek se snašao.
Mogli bismo reći da se i Juda snašao, a ono što mu se desilo nakon toga pripisati samo njegovom mekuštvu.
I da samo jaki mogu da izdaju Boga i sve Njegovo u sebi i ne trepnu na to.
I, najpogubnije, da nas uvjere da iz toga može da se rodi nešto
dobro.
Časopis “Sveviđe”, 2023.