Ne mogu da odvojim oči od klipova na kojima se na internetu pojavljuje Erika Kirk. Prije ovog posljednjeg, koje je vrlo brzo, zbog prisnog zagrljaja sa JD Vanceom, postalo viralno, gledala sam je sa pokojnim suprugom Čarlsom u kratkom videu u kome je, u bombon-roza haljini od muslina, uz njega, s totalitaristički zavezanom kravatom, objašnjavala (nama) ženama prednosti „konzervativnog“ braka i njegovih popratnih čarolija u vidu kuvanja, brige o mužu, pa onda i potomstvu. Izgledali su kao iz serija mog djetinjstva – „Dinastija“ ili „Santa Barbara“ – s tom razlikom što u „Dinastiji“ ili bilo kojoj sapunici tog tipa postoji jako puno intriga, prevara, pokvarenjaštva koje nam drže pažnju i čine da se svaka domaćica koja ih gleda osjeća bar malo moralno superiorno u odnosu na ljepoticu sa ekrana koja ima sve, ali, zaboga, vara muža sa njegovim sopstvenim bratom od tetke.
Ali Erika Kirk ne – ona ima plavu kosu i američki prćasti nos kao Keli iz Beverli Hilsa, koju smo voljeli i mrzili istovremeno – ali ona nije ni kao Keli. Ona ne mijenja momke, voli samo jednog, koga dočekuje s toplom večerom u haljini od muslina, blista (što, rekli bi viralni psihoterapeuti, znači da je voljena) i, naravno, ima i djecu koju oboje obožavaju.
Sljedeće pojavljivanje Erike Kirk, nakon tragedije koja ju je zadesila – a ja nisam mogla da ga zaobiđem (a i zašto bih) – jeste njeno obraćanje na konferenciji organizacije osnovane od strane pokojnog joj supružnika, Turning Point USA, čija je ona sada izvršna direktorica. Tu, gledajući u nebo, aludirajući na prisustvo svog supruga u nebeskim naseljima, Erika govori o „nastavku njegove borbe“ i najavljuje obraćanje čuvenog JD Vancea, desne ruke predsjednika Trumpa – tipa između ostalog poznatog i kao novoobraćenog katolika koji je kardinala Parolina, državnog sekretara Vatikana, ubjeđivao da postoje dvije vrste građanstva u Americi: oni o kojima treba da se brine državni aparat i oni za koje treba da zatvori granice tj. deportuje ih ukoliko su se provukli slučajno kroz bodljikavu žicu. Pri tome i onima „o kojima treba da brine“ valja ograničiti socijalnu brigu, nazivajući to „prihvatanjem individualne odgovornosti“. Dakle, JD zna šta znači biti „individualno odgovoran“ katolik s tolikom moći da mu ni papa ni njegov državni sekretar ne mogu prići svojim teološkim argumentima.
I Erika Kirk zna šta znači biti „hrišćanka“, kao što sam već navela, i zato ona kao takva, besprijekorna, može u kožnim helankama, sa suzama u očima, da grli JD Vancea „u kome vidi toliko od svog muža“ – i to ne onako „po seljački“, tradicionalno, tapšući ga po ramenima ili samo na pet sekundi, što bi rekao moj dobar prijatelj monah D, jer se nakon pet sekundi, po njegovom tvrđenju, „rampa za uzbunu“ već diže – već onako kako se ja, budući u “konzervativnom” braku već 21 godinu, ne sjećam kad sam nekoga zagrlila. Prisno, intimno, dodirujući mu kosu i pritiščući mišicu.
Za to vrijeme masa okupljena na državnom univerzitetu u Misisipiju kliče tradicionalnoj porodici i kreće za Erikom u krstaški pohod na liberale.
I svi znamo da Erika Kirk laže. Zapravo, ono što nas drži prikovane za klipove i scene u kojima se ona pojavljuje jeste upravo laž. Neke od nas ta bezočnost kičerajske prevare, a druge baš taj kič koji žele da im ispuni život (što se uvijek pokaže kao jalova nada), pa da obuku roza haljinu od muslina i naprasno se transformišu u seksi domaćicu koju suprug obožava i, ono što je više od toga, koja sama voli svoj odraz u ogledalu. I, iako znamo da laže, želimo da joj vjerujemo – ne samo zbog estetike, jer mnoge žene ne bi pristale da budu lik iz „Santa Barbare“, ali Erika bi da bude svako, jer ona je moralna „hrišćanka“.
Taj moralni plašt u koji se američki konzervativci (a naši ne zaostaju) ogrću jeste trenutno najprivlačniji kostim na svijetu. Slika o sebi koji ispunjava zakone koji su viši od ljudskih (briga o drugome je svedena na ljudski princip), Božiji su, nejasni i služe za podsticanje „individualne odgovornosti“ prema državi koju, naravno, čuva (blagosilja) Bog.
I nije to, naravno, nikakav američki izum. To je opšteljudski kolektivistički princip koji počiva na laži ili poluistini (koja je gora jer ju je teže dokazati), mistifikaciji i sujevjerju, i prati čovjeka od njegovog postanja, hrišćanski rečeno – pada. To su naša skloništa, pribježišta, dekice pod koje se zavučemo kad nas klepi realnost, surova i kao takva a priori hrišćanska. Kad pogledamo u oči nesreći kao najnormalnijem stanju duha iz kojeg jedino nešto i može da se stvori. I ne, nije ta nesreća, kako je naglašavala Simon Vejl, ono lažno razapinjanje i morbidno uživanje u boli, na šta portparoli konzervativnih agendi ukazuju („ćuti, trpi, strahuj“), već se radi o nečemu što je ona nazvala „razbijanjem duše mehaničkom brutalnošću okolnosti“ i „transformacijom čovjeka u sopstvenim očima iz ljudskog u stanje crva koji se koprca na suncu“. I ponovo ne – to nije nikakav mazohizam, to je jedini autentični preduslov poznavanja sebe, svijeta i, u krajnjoj instanci, Boga. To je jedina agenda koja može da nosi hrišćanski predznak. I jeste strašna, jer nam govori da smo glupi i da su nas čitav život zavaravali pričama o sopstvenoj vrijednosti i posebnosti, iz koje viri samo jedno veliko ništa, jer nam haljina od muslina ne stoji i, i poslije estetskog zahvata pravljenja savršenog prćastog nosa, opet nismo u stanju da nanjušimo prevaru.
Naravno da Erika Kirk ne vjeruje da je muž posmatra iz Carstva nebeskog, i u to, lično sam uvjerena, ne vjeruje niti jedan od pristalica njihove zajedničke ideologije – ali im se dopada ideja, koja nije ni ideja, nije nešto oko čega se treba potruditi, raditi, razapinjati, već je kolektivna histerija, emocija bez suštine, koja poručuje da imamo vrijednost samo zato što smo Amerikanci (ili bilo ko drugi, na drugom mjestu) i da će se iz toga izroditi nešto samo od sebe, zaštititi nas i nagraditi našu „individualnu odgovornost“ koja se ogleda u plaćanju poreza.
I, iako ona to na neki način jeste, poređenje Erike Kirk sa Serenom Džoj iz „Sluškinjine priče“ me posebno iritira, jer pokazuje da smo na tako niskom nivou i odrođeni od bilo kakve umjetnosti da nam nisu potrebne ni najbanalnija scenografija ni estetika, čak ni nekog posebnog dometa, da bismo upali u totalitarizam.
I, naravno, ne treba biti dodatno naivan pa misliti da se banalna laž krije samo iza te smiješne estetike, koja bi u našem lokalnom slučaju bila smještena u šator. Ne – praznina je (i tu je još gadnija) i iza minimalističke bež boje, light ljevičarenja, bavljenja teologijom, filozofijom, istorijom umjetnosti i ostalim visokim dometima ljudskog duha.
A ljubav (prekidi vatre, mir, hrana i pitka voda) koju svi tražimo, i to tako očajnički da je čak vidimo i u ruci JD Vancea koja se spušta prema dupetu Erike Kirk, ona je u blatu – estetski, zakonski, pa čak i moralno neprihvatljiva – ali ju je moguće otkopati.
Samo treba zaprljati ruke.