Varijacije na Pesmu nad pesmama
Biblos Books, Beograd, 2025.
Postoje knjige koje čitamo, nismo na prvu sigurni šta je pisac baš svakom pojedinom rečenicom htio da kaže, prelazimo pasuse više puta ne bismo li se, u mjeri u kojoj je to iole moguće, približili autoru i njegovim misaonim konstrukcijama, ali bez obzira na svu muku ne odustajemo jer u nama, koji se vrtimo oko njih, te riječi izazivaju ogromnu nasladu.
Jedan od mislilaca, zapravo, na prvom mjestu u tom smislu, za mene je Hristo Janaras.
Ne mogu da zamislim da postoji i jedan ozbiljan teolog pravoslavne konfesije koji nije učio od Janarasa i kome Janaras bar u jednoj oblasti mišljenja i načinu života (jer teologija jeste to, bježali mi ili ne) nije postao i ostao neprikosnoveni autoritet.
Janaras je teolog i filozof. Zašto je taj spoj, za pojedince ogrezle u besmislenim podjelama na dogmatičnu teologiju i slobodnokontemplirajuću filozofiju, nemoguć, a zapravo neophodan i jedini smislen? Zato što misao i govor o Bogu, nikada ne mogu biti zaokruženi, završeni i do kraja promišljeni. Logos o Bogu je otvoren, apofatičan, izvor inspiracije koja se ne gasi i do kraja je nikada ne otjelotvoruju ni riječi, ni zvuk, ni slika. To je teologija, a to je i ljubav u svom najintenzivnijem obliku.
Nema dovoljne riječi o njoj.
Iz tog razloga Pjesma nad pjesmama, kroz istoriju najosporavanija i najkontraverznija, nalazi svoje mjesto u Starom zavjetu i tu opstaje. Ne odudara, ne čudi i ne pravi haos u glavi vjerujućeg čovjeka. Jer vjerujući čovjek je uvijek nešto drugo u odnosu na religioznim pravilima okovanog pojedinca. Vjerujući čovjek ne bježi od sebe zatvarajući se u zakonske sisteme koje ne razumije da bi se sakrio, već živi, proslavlja život u usponima i padovima, slavi ga i u tragedijama, a kako drugačije nego erosno – najjačim impulsom koji ga pokreće.
Bez erosne ljubavi, kao potrebe za predavanjem Drugom biću u potpunosti, bez da ga obuhvatimo, razumijemo i imamo, nema ni potrebe za Bogom, ni teologije, nema ni života u njegovom punom smislu. „Varijacije na Pesmu nad pesmama“ Hrista Janarasa, iako obimom djelo ne toliko opširno, zbog slobode koja se ogleda u nedvosmislenom opisu ljubavnog iskustva kao pokreta koji nadilazi mišljenje subjektivnosti i najizvornije je što postoji u ljudskom biću – ono je ogromno, najizazovnije i najoriginalnije.
Varijacije su jedinstven jezičko-filozofski eksperiment koji, uz pomoć muzičkih termina (“Muzika je”, kaže Tomas Bernhard, “instrument neophodan naučniku za njegove ciljeve i spoznaje i sticanje uvijek novih znanja i spoznaja”) i izborom stihova iz starozavjetne knjige, čitaocu približava ljubav o kojoj toliko pričamo da smo joj uveliko iscrpili značenje, ali koja i dalje predstavlja srž bogoslovskog diskursa i svaki teolog – i mnogo manjeg kapaciteta od jednog Janarasa – to vrlo dobro zna.
Uzeti u ruke Pjesmu nad pjesmama ponekad je dovoljno da nas podsjeti da biti čovjek, uz sav teret može biti lijepo i da postoji to nešto u našem humanitetu što ne da ne moramo, nego ne smijemo da zatvorimo u sterilni religijski okvir. O tome Janaras „pjeva“ u svom tumačenju: da je sve što je u nama u nama „na dobro“, a da je usmjeravanje tog dobra „ka neprolaznom“ – želja za Drugim (jer niko ne želi da ljubav „prođe“) – najljudskiji od svih ljudskih poriva.
Ljubav je eros, pokret i „afekat“ i u njoj nema ništa statično, ništa „pročišćeno“ od „nedostojnosti ploti“, ali u isto vrijeme ima podviga ostajanja u slobodi bez da posjedujemo Drugoga, zarobljavajući ga i čineći oruđem produžavanja sopstvene smrtnosti.
Janaras izabrane stihove iz Pjesme nad pjesmama ne tumači, već se nadovezuje na njih nadahnućem teologa bogovidca, pjesnika dostojnog psalmopojca, i u onome što se čini kao opis jednostavne prirodne ljepote i ljudske žudnje – vidi i predstavlja preobražaj. Čak ne ni mogućnost, već istinsko buđenje i usmjeravanje ka Bogu podstaknuto impulsom erosa.
Sve ono što sputava taj i takav iskorak iz sebe u ime „religijske pravednosti“, strahom izjedenog čovjeka koji se plaši da ne uzdrma opšte priznanje svoje čistote i posvećenosti, samo je promašaj cilja.
Mjerilo ljubavi prema Bogu je, uči nas H. Janaras, nedvosmislena strasna žudnja prema ličnosti čovjeka, jer ista je ljubav prema bestjelesnom i tjelesnom biću i, prosto, ako ne izgaramo i ne želimo „dodir koji nema kraja“ (E. Levinas) – mi ne volimo.
I samo to je i problem vjere danas. Eros je izgubljen u beskrajnim porivima za posjedovanjem, imanjem i statikom unutar religioznih okvira.
U kontekstu humanizma sveden je na prirodu i užitak koji je vremenom pretvoren u reklamu, sliku i laž o mogućnosti zadovoljenja na nivou ploti. I još neistinitije – da je želju, afekat i težnju moguće objasniti.
Prevod Varijacija na Pjesmu nad pjesmama Hrista Janarasa potpisuje Maksim, episkop Srpske pravoslavne crkve, ali ja ću ga ovdje predstaviti kao monaha, jer osim što on to prvenstveno i jeste, posvećenost ovom prevodu i rezultat njegovog truda koji je pred nama govori i o autentičnosti njegovog poziva. Slično cistercitskom monahu iz 12. vijeka, Bernaru iz Klevoа, i monah Maksim prepoznaje „afekat“ iz Pjesme nad pjesmama kao izvornu ljubav o kojoj govori Novi zavjet kada je formuliše u obliku zapovijesti. Kako u svom životu, tako i u životu bližnjih, o čemu svjedoči dirljiva posveta na kraju predgovora prevodioca.
Pjesma nad pjesmama, koja svijetli u kanonskom opusu Starog zavjeta, produžena, dopjevana Janarasovom bogoslovskom inspiracijom, ostaje kao pouka o jedinom pokretu ljudskog bića koji oživotvorava, daje nadu, podiže kada posustanemo i vodi ka onome krajnjem Drugom. Onome ka kome želja ne iščezava i ne može da nas uvede u zabludu – a uvijek je u pitanju zabluda – da smo Ga, kao i onog drugog pored nas, obuhvatili, zarobili, potrošili i da nam više nije potreban.