Ne znam da pišem nekrologe. Nikada nisam ni pokušala. Prerana smrt Dejana Gvozdena pokrenula me da se okušam. Ali neću pisati nekrolog Dejanu – drugi, upućeniji od mene, sigurno će to bolje odraditi. Ja ću napisati nekrolog svojoj mladosti koja je umrla pre nego što se rodila. Tada, devedesetih, kada je nastajala sjajna muzika koju su stvarali Kristali, nije uspjela da udahne, izlazeći iz svoje utrobe.
Nisu devedesete svuda bile mračne, čak ni u toj Srbiji, bez obzira na sankcije, inflaciju, sveopštu manipulaciju, lopovluk i ideološko-duhovni čemer. U mojoj generaciji, ipak, ima mnogo onih koji ih se sjećaju sa sjetom. Sjećanje na mladost je legitimna nostalgija svih koji su mladost imali.
Ja nisam. Nisam, naravno, jedina koja nisam. Trudila sam se iz petnih žila da je imam. Snalazila sam se u magli identitetskih potraga, nedovoljno prisutna i posvećena bilo čemu. Nespremna da budem neodgovorna i potpuno nesposobna da budem srećna. Bila sam – i jesam – izbjeglica.
Prirodna adolescentska potreba za buntom i neprilagođenošću u to vrijeme bila je čak suvišna. Ja sam neprilagođenost već imala, a moja generacija je uz Dnevnike, Dnevnikove dodatke, kasnije Pink i Jul, koji je kul, bila svjesna da nešto nije u redu i da ne želi poredak stvari u kojem je natjerana da živi.
Nismo mi to mogli da iskažemo drugačije nego kroz bedževe na kojima je pisalo “KUD IDIJOTI” i posebnim kanalima nabavljanim albumima Hladnog Piva, tj. jedino muzikom. I neobično je i možda i znakovito što sam, kao neko kome je muzika bila jedini prostor slobode i komfora, iskorak iz mraka, potpunog neshvatanja šta se oko mene dešava, u svijet u kojem mi je sve jasno, u jednom momentu muziku potpuno odbacila.
Možda bi neko mogao da pomisli da mi iskorak više nije trebao – ali to nije istina. Prije će biti da sam prestala da vjerujem da je moguć.
A ni tada mi nije bilo baš posve komforno, jer – izbeglica iz Hrvatske – ja slušam KUD Idijote koji me uče o slobodi, i ne sjećam se u tom momentu od koga okupiranoj i od koga oslobođenoj teritoriji, se nalazim sa momkom iz mog rodnog grada da mi dostavi najnoviji album Hladnog Piva.
Sve što sam osjećala tada može se svesti na „nije fer“, i taj dječiji nefer osećaj prati me i danas – sredovječnu i adaptiranu do krajnjih granica svojih sposobnosti.
Vojvodina, i bez rata, ima specifičan mračni i usporeni vajb. Devedesetih, bez benzina, povremeno struje i grijanja, na ulicama prekrivenim zelenilom koje noću zaklanja pedeset godina staru gradsku rasvjetu, mrak se prosto prelivao. Nije dozvoljavao da se lokalci, iako žive u miru, nekako o njega ne očešu. Bilo je tu i tamo ljetovanja u Budvi i prolazaka vozom kroz mine, uz okretanje glave. Bilo je onih koji su nas pitali „Zašto ste došli?“ i onih koji su svoje rođake iz Bosne napadali zašto ratuju jer zbog njih svi pate – sankcije i ne mogu da putuju – na šta su im hrabri rođaci, jezik im se pozlatio, odgovarali sa: „Nabijemo mi vas sve na k…“ i vraćali se u svoje lokve krvi u kojima im bar niko ništa ne govori i u kojima postoje, možda prekratko, ali bar bez izvinjavanja.
To su bile moje devedesete, i ne samo to, bile su i više i gore, ali preživjela sam i biram da se sjećam samo onog jedinog žilavog zelenila koje se probijalo kroz neplodni mulj društvenog konteksta, a to je, između ostalog, bila i muzika.
Iz vlagom natopljenog Sijetla, Amerikanci su slali grandž, eklektične tonove tematski takođe izronile iz mraka, ali onog ličnijeg – otuđenja, apatije i metafizičkih strahova. Moda koja dosledno i u stopu prati muziku podrazumjevala je stare flanelske košulje, patike šangajke koje su se mogle kupiti na pijaci i radničke hlače za nas koji smo bili više okrenuti ka punku.
I koliko god bili jadni, u taj svijet ste se mogli donekle, ako ne uklopiti, a onda sakriti.
U Srbiji su Bijesovi izbacili remek-djelo pod nazivom „U osvit zadnjeg dana“, Block Out je stvarao muziku sa tekstovima dostojnim dela klasične književnosti, svirali su Love Huntersi, Darkwood Dub, Deca loših muzičara, Ritam Nereda, Atheist rap i mnogi drugi, a među njima i Kristali – mekši, melodičniji pop rok bend uz čiji hit „Osmi dan“ su skakali i najokorelijih hardcoreovci.
I to je bio taj prozor, pukotina koja je vodila u život i bacala svjetlost na put devedesetih. Nešto što kasnije generacije odrasle u ovom, recikliranom, lako razloživom, kartonskom miru nemaju priliku da iskuse.
Okrenuti sopstvenim unutrašnjim stanjima, svaki dan pričaju o anksioznosti, panici, psihološkim poremećajima za koje mi – njihovi roditelji – do juče nismo ni čuli, istovremeno slušajući Miroslava Ilića, čiju kasetu sam svojevremeno vidjela samo kod svog dede, i kao tipičnoj pripadnici X generacije jedino to mi je i prihvatljivo.
Možda su mladi danas pametniji, zreliji, obavješteniji, sposobniji da zarade ili, kako to Balkanci najviše vole da formulišu, „da se snađu“, i to sada iz materinske perspektive ja vidim kao dobro.
Ipak, uz sve svoje životne „neugodnosti“, ne mogu da ne doživim kao hendikep to što nikada neće biti u stanju da shvate šta znači, ili još više, koliko, u kojoj mjeri terapeutski, filozofski i duhovno može da zvuči muzički genijalno upakovana misao „Ja imam dva metra i ne možeš me dotaći“.