“Task” HBO 2025
Filadelfijske ulice su na internetu sinonim stvarno postojećeg “zombilenda”. Pred licima prolaznika desetine ljudi leži na asfaltu, hoda pogrbljeno, besciljno, pada i baulja. Ne znam da li se već razvio turizam koji će radoznale posmatrače voziti u otvorenim autobusima da izbliza posmatraju ljude nafilovane fentanilom kako ne vide ništa, ne čuju ništa i, što je najvažnije, ne osjećaju ništa, ali online turizam već postoji. Jezivi snimci su viralni i, kao i sve jezivo, milionski gledani.
Serija “Task” zato nije slučajno smještena baš tamo gdje zalihe fentanila (droge poznate po niskoj cijeni i intenzitetu koji uveliko premašuje heroin) nikada nisu dovoljne, pa svojom dostupnošću, ratom koji proizvodi, utiče i na one koji je ne konzumiraju direktno već samo žive pod zakonima koje ona postavlja.
Iako u Filadelfiji, kao najreprezentativnijem primjeru sistema ili njegovog odsustva, a u oba slučaja nečega što proždire elementarnu ljudskost, serija se bavi modernom Amerikom u širem smislu (što nikada ne zaobilazi ni nas, ma koliko mislili da možemo da se distanciramo) i vrlo precizno ocrtava besmisao borbe pompezno najavljene filmom “One battle after another”, kao remek-djelom moderne kinematografije u kome ta famozna podjela na liberalnu i konzervativnu Ameriku, osim što je ironično izvrgnuta ruglu, nije prikazana u tragediji svoje ispraznosti i moralnog, pa i metafizičkog rasula koje izaziva, pa ja lično, osim hoda Seana Penna i kadrova koji na momente čine da vas bioskop uvuče u sebe, nisam vidjela ništa novo ni posebno šokantno što bi me nakon tri sata sjedenja u bioskopu ostavilo bez daha.
Film pominjem jer je tematska srž sa serijom “Task” slična. Amerika se u toj vještačkoj bitci mnogo bavi bogom, njegovim zakonima i slobodom od istih i vode se sve žešće borbe zamaskirane, naravno, u bitku za slobodu, prava i ostale prividno postojeće vrijednosti.
Zvanično sekularna, bez boga u državnim školama i javnim institucijama, ali sa papirnim monetama na kojima stoji da svi vjeruju u njega i da na toj ideji, zakonu i principu počiva blagostanje, sloboda i ono što se popularno zove “američki san”.
Ta američka religija (hrišćanstvo), najgrublje, a time i najvjernije prikazana kroz genijalne epizode South Park-a ili trenutno u ličnosti JD Vance-a i njegovih bliskih saradnika, nije nešto za šta je potrebna posebna pronicljivost da bismo se ismijavali ili, u krajnjoj instanci, užasavali. Ono za šta nam treba malo više udubljivanja, tj. autorefleksije, jeste priznanje da je i kod nas vrlo slično i da se taj mit o hrišćanstvu bez boga preliva i na nas zadubljene u svoje svetosavske legende i sujevjerja. Ili, ako ne vidimo sličnost, onda da prihvatimo da je svako izumio svoje sopstveno “tradicionalno”, kako ga Ditrih Bonhoeffer naziva, “religiozno ruho”, ispod koga nema ništa.
E sad, tu u tom zvaničnom odsustvu, ali istovremenom sveprisustvu boga, ima jako mnogo prostora za interpretacije o njemu, ispunjavanja i pražnjenja duhovnih depoa života i, naravno, zloupotrebu.
Već u prvoj epizodi serije “Task” uvedeni smo u problem moralnih nedoumica tipa “Zločina i kazne”: mogu li dobri i siromašni nekažnjeno pljačkati zle i bogate, i vrlo blisko svjetskom klasiku, uvođenjem nevinog lika dječaka Sema i njegovih krupnih plavih očiju, dobijamo odgovor da ne mogu. Čovjek (sjajni Mark Ruffalo, ne tako davno zablistao i u “Poor Things”), koji treba da strogo zakonski riješi kriminalni niz koji se nesmetano odvija u Filadelfijskom okrugu, je depresivni alkoholičar sa mnogo, na početku ne sasvim jasnih, porodičnih problema i, najznakovitije, bivši katolički sveštenik. U sceni opijanja, pored prijatelja, svog nekadašnjeg kolege koji je došao da ga obiđe, on mu naglašava ga više ne zanimaju Rohrove teorije o sveprisutnosti Hrista, ni Rahner, ni Merton, ni Avgustin, jer ni u šta od toga više ne vjeruje. Njegov život, koji je trebalo da u tom filozofskom smislu postane jednostavniji, ispunjen običnom svakodnevnom (teolozi bi rekli – prolaznom) ljubavlju, komplikuje se do krajnjih granica podnošljivosti koje je moguće eutanazirati samo opijatima. I prijatelj sveštenik, odrastao u Africi, gledajući njegovu porodičnu fotografiju u spavaćoj sobi u koju ga je mukom odveo pijanog, to razumije.
Činjenica je da boga ima najmanje tamo gdje se o njemu najviše govori, i ta Amerika koja se autoeutanazira to čini uveliko da ne mora da opituje tu užasnu prazninu. Na prvi pogled to možda nije ono što treba da zaokupi epicentar naše pažnje dok pratimo seriju. Gledamo kriminalističku priču, borbu dobrih protiv zlih u kojoj se zli vide na prvu – voze glasne motore, tetovirani su od pete do vrha ćelave lobanje i svoje suparnike kažnjavaju ubojitim čeličnim lancima. Dobri su ogrezli u alkoholu i bezizlazu, ali pozadina otkriva besmisao i isforsiranost potpuno nepostojećih podjela na liberale i konzervativce, jer su oba tabora ista u društvu u kome institucije na koje bi i jedni i drugi u svojim osnovnim potrebama trebalo da mogu da se oslone – zakazale. Dakle, socijalna služba ne štiti najranjivije (dječak sa plavim očima je vraćen roditeljima narkomanima i narko-dilerima), zdravstvo je zakazalo i ne samo što nije obezbijedilo moguće liječenje sinu glavnog inspektora radne skupine, već ga je gurnulo u ponor, a policija malih primanja, u pokušaju da na ličnom planu ostvari minimum egzistencije dostojne čovjeka, sarađuje sa kriminalcima. Takođe, zbog budžetskih štednji radna skupina koja treba da (pokuša) da riješi niz kriminala sastavljena je ne od najkompetentnijih, već od dostupnih, tj. onih koji nemaju izbora.
U takvom društvu koje zvanično ne zna za boga, u svakoj kući, kadru, enterijeru, visi poveći krst sa raspećem da valjda podsjeti aktere (i “good guys” i “bad guys”) da je On tu i da ovaj očaj u kome se valjaju (valjda) nije sve.
U takvom poretku stvari za vođu skupine koja treba da razotkrije niz pljački dilerskih kuća izabran je FBI zaposlenik koji dane provodi na sajmu zapošljavanja predstavljajući mladim Amerikancima šta federalni biro može da im ponudi, i, kao što sam već naglasila, bivši katolički sveštenik u državi sa 26 posto katoličke populacije u većinski hrišćanskoj sredini. I zato što je agent, ne samo agent već i čovjek koji, osim što se bori sa demonima života koji je izabrao da bi se približio idealu (boga tj. ljubavi), jer ga u njegovom starom okruženju više nije bilo, mi dobijamo epizode nabijene dijalozima o smislu, kao što je već na samom početku onaj između dvojice “nehotičnih” ubica koji nakon neplaniranog krvavog obrata “Robin Hud” razbojništva upadaju u panični strah jer to što su ljudi njihovom krivicom mrtvi izvrće u potpunosti njihove namjere i, prvenstveno, kako ističe jedan od trojice pljačkaša, “nema smisla”, na šta mu prijatelj odgovara jedinim mogućim racionalnim: “onda ga moramo naći”.
I zapravo serija se u svih sedam epizoda vrti oko tog traženja smisla koji tu i tamo ispliva u prisjećanju na kratke trenutke blagostanja, druženja dvojice braće, ali koja su neprestano prekidana temeljnim prokletstvom ljudske potrebe za više i još, u nemogućnosti da budemo potpuno prisutni u tom trenutku koji nam je dat.
Borba prikazana u seriji “Task” je kompleksnija i dublja od želje za moći i monopolom nad dotokom droge. Ona je borba za zajednicu potpune predanosti (matični klub motorista se naziva “crkvom”), u porodici, prijateljstvu, pa i zločinu, nakon što ih u teologiji i crkvi više nema.
I nema garancije da je povjerenje moguće, osjećaj zaštićenosti ne postoji, krstovi na zidovima više svjedoče o bogu koji je razočarao nego o bogu za kojim se traga.
Ipak, neka ljudskost, u obliku dječaka koga svi žele da zaštite nakon što su oni kojima je to bio zadatak omanuli, ili u hrabrom postupku i jednostavnom odgovoru “jer sam dobra osoba” zlostavljane supruge dilera droge na pitanje čovjeka koji joj se predaje u ruke: “zašto da ti vjerujem?”, na momente ispliva i pokaže zube čak i strahu od smrti.
Kada nema sistema, zakona bilo vjerskog bilo sekularnog, sve što nama ljudima ostaje su glupost i naivnost, a neko će ih nazvati i dobrotom, da bar pokušamo da nastavimo dalje.
Jer ipak je pored nas, bar ponekad, “dobra osoba”.