Ljudskom rodu bi se moglo čestititati na slobodama koje je osvojio. Sloboda biranja svih vrsta identiteta, sloboda da ima mišljenje na svaku temu, internet kao prostor slobode na kome se to mišljenje može iskazati uvijek i svakome „u facu“, i sloboda da se ne osjeća nikakav teret od svih tih sloboda, koja se osvaja modernom psihologijom i (opet) slobodom da se edukuje za psihoeraputsku praksu, koja je takođe sve rasprostanjenija.
Naravno da će me branioci ljudskih sloboda, ukoriti i reći da veći dio svijeta nema pojma o slobodama o kojima ja pričam i znam ja da to sve stoji, nisam zaboravila veći dio svjeta, jer osim što mi internetski prostor slobode u koji uranjam svakodnevno to onemogućava, ja iako ne vjerujem u urlikanje za slobodu i ostala samopromotivna aktivisička (mahom) sranja, to ne želim. Jer vjerujem u slobodu koja se osvaja teškom mukom i potrebuje punu svijest o svim mogućim gadostima koje ljudski rod može da izordi i čije osvajanje traje čitav život i nema sretan kraj. Nema nikakav kraj. Ne prestaje.
Vraćam se slobodi tzv, „zapadnog čovjeka“, osvojenoj. Ta sloboda da se priča, nametne, djeluje, uvijek u ravni sa željom da se bude autentičan, svoj, poseban, u pravu i na kraju, ono što se ne priznaje nikada, voljen zbog svih tih (svojih) osobina koje odišu hrabrosću. Sve bajke završavaju ljubavlju koju osvaja habri princ.
Teret slobode je težak, a kad se postavi kao ultimatum, postane kamen oko vrata koji vuče u ponor vječnog ponavljanja istog. A ima li veće neslobode od toga? Postoji jedna jako lijepa staroslovenska riječ (u mnoštvu koje smo izgubili i otarasili ih se da bi smo se lakše opismenili – još jedna osvojena sloboda) – pakibitije. Često se može čuti u duhovno-crkvenom životu, gdje (ja sam sve to pozaboravljala, ali imam oko sebe teologe genijalce da me podsjete) označava, vječni, novi, ponovni život. Paki, na crkvenoslovenskom znači opet, i svaki put kad čujem pakibitije, ja prosto, vjerovatno po nastrojenju sopstvenog duha (ne bježim od toga da je loše), čujem vječito ponavljanje istog, nešto potpuno suprotno od onoga što teolozi učitavaju u „opetbitisanje“.
Jer mi, koliko god se busali u prsa da smo slobodni, neprestano „opetbitišemo“. Ništa nije novo pod suncem među našim osvojenim slobodama. Ko voli da ljetuje i slobodne dane odmora od slobodom stečenog prava na rad provodi na plaži, a nije osvojio dovoljno slobode da se osami na jahti ili u nekom skupocjenom mjestu gdje ima privatnu plažu i slične neophodnosti za slobodu, osame, prinuđen je da gleda ljude oko sebe i sluša priče (ako nema slušalice) i vidi ( ako ne zatvori oči) koliko je sve isto, dosadno i predvidivo među nama „slobodnim“ ljudima. Što i nije najgore, mada sam u životu upoznala ljude koji su mi govorili da će radije patiti nego da im bude dosadno. Naravno da oni nikada nisu zapravo patili.
A, nije ta dosada najgora, već je gora, zlokobnija i više utamničuje potreba da se u toj slobodi bude srećan. Količina usiljene sreće, tzv. ispunjenosti, uživanja u odmoru koji je dok djeca vrište, dave se i tuku, sve osim odmora, je nepodnošljiv zatvor koji stvara sloboda koja želi da se pokaže. Jer ja uživam da bi drugi mogli to da vide. U suprotnom moje uživanje i moja sloboda ne postoje. I sve ću istrpiti zbog toga.
U istom kontekstu vječitog ponavljanja obavijenog samozavaravanjem o novim slobodama, vode se i ratovi. Zato apsolutno nikoga nije iznenadila jutrošnja vijest o ulasku Amerike u rat sa Iranom, kao što nas ni slike genocida odavno ne iznenađuju, iako rade na tome da nas probude iz pakla „slobode“ u kojoj živimo. Ali to ide jako teško. Koliko god osvajanje slobode bilo teško, osvajanje slobode od „slobode“ je još teže.
Kao žena koja slobodno luta slobodnim internetom i ja dobijam raznorazne slobodne ponude od postojećih i nepostojećih ličnosti. Nedavno mi se jedan, stranac, pohvalio dobrim automobilom, zaradom i prirodnom obdarenočću. Znatiželjna kakva jesam, i okovana pseudopakibitijem, nisam izdržala da ga na zavidnom engleskom slobodno ne pitam kako je to imati puno para i velik ud, tj. imati sve iz perspektive zdravog muškarca.
„Boring“, odgovorio je prilično autentično moj (valjda) američki udvarač.
I Trampu je vrlo vjerovatno „boring“, pomislila sam, „i biće sranja“.
I bi.