Posljednja, „udarna“ scena serije Fleabag odigrava se na autobuskoj stanici. London, Phoebe Waller-Bridge sjedi sama, iza nje na pleksiglasu ćirilicom piše „živote“. Dolazi sveštenik, sjeda pored nje i započinje dijalog hiljadu puta „šerovan“ na svim društvenim mrežama jer je romantičan, srceparateljski, baš ono što svi volimo i za čim čeznemo. Priča je o ljubavi, onakva kakva treba da bude, postoji, dešava se, ali ne traje i u tome je njena tragedija, privlačnost i jedina istina.
Phoebe Waller-Bridge napisala je seriju Fleabag u obliku sitkoma. Svaka epizoda traje oko 20 minuta, sa naglašeno autentičnim likovima kojima je svakome – čak i negativnim – dala određeni šarm koji izranja baš iz tih gadnih osobina koje nose, samo ga je sebi na svaki način pokušala oduzeti. I to je feministička osovina njene sit–drame–com. Teme koje obrađuje iz sopstvene, najženskije moguće perspektive – prezira prema samoj sebi. Ljubav, bol, smrt, prijateljstvo, tjelesnost i, iznad svih, natkriljujući ih svojom prozirnom, ali sveprožimajućom koprenom – krivica.
Serija je postala vrlo popularna te 2019. kada se pojavila, i ne, nisam ja toliko zakasnila da je pogledam, nego sam sebe počastila još jednim bindžovanjem, jer je to moja omiljena strast – vraćanje na staro. Srećom po mene, staro nije isto još od Heraklita, ili sam ja prosto takva da me je potrebno nekoliko puta prodrmati prije buđenja.
Ovog puta sam se probudila i saslušala pažljivije šta Phoebe Waller-Bridge ima da kaže kroz svoje „probijanje četvrtog zida“, tj. obraćanje publici i meni lično, u seriji koja je prvobitno bila monodrama, dakle jedan lični monolog (tematski širi od čuvenih vagininih) koji je postignutim uspjehom prerastao u BBC-jev Rotten Tomatoes 100% approved hit.
Priča o nemogućoj ljubavi sa katoličkim sveštenikom, koji se u seriji i ne zove nikako osim Hot Priest, nije neka TV novina. Jako dobro se sjećam osamdesetih i mama, tetaka i komšinica u plišanim bade-mantilima kako uzdišu za Richardom Chamberlainom, ocem de Bricassartom, u iščekivanju nove epizode Ptica koje umiru pjevajući. Ali, osim što je tematika koja evidentno ne stari, ne gubi na uzbudljivosti – nemoguća ljubav i celibat (ovdje moram da spomenem da mislim da je taj genijalni konstrukt zapadnih učitelja crkve učinio mnogo za umjetnost, jer zaljubiti se u, npr., pravoslavnog sveštenika je samo zaljubiti se u običnog oženjenog muškarca i u odnosu na celibatu odanog služitelja crkve je uvijek nekako second-hand) – samo ju je Phoebe Waller-Bridge iskoristila da kroz nju provuče mnoge značajne (prvenstveno za žene) teme i pretvori ih u jedan novi, moderni i jedinstveni feministički manifest.
Iako je glumac Andrew Scott, koji je odigrao Hot Priesta, stekao ogromnu popularnost, serija se prvenstveno odigrava oko žena. Glavne junakinje – Fleabag, koja nema ime osim znakovitog nadimka u naslovu serije, njene sestre, stradale najbolje prijateljice, umrle majke i pasivno-agresivne maćehe, prvobitno kume. Takođe, kratak ali snažan upad u priču ima i glumica Kristin Scott Thomas, koja je otjelotvorila dobitnicu nagrade Best Woman in Business, lezbejku koja izgovara moćnu, možda najbolju savremenu odu ženskosti – bez ustezanja, uljepšavanja, ali ni dosadnog, bespotrebnog patosa – a koja se takođe zaključuje jednim spasonosnim: „Proći će.“ I sve ih, te različite žene, kroz čitavu seriju, obe prekratke sezone, ujedinjuje neprestano dobacivanje sa ukradenom, pozlaćenom, minijaturnom skulpturom oblinama ukrašenog ženskog torza u punom sjaju njegove ljepote.
Fleabag je neodgovorna, razapeta krivicom prema najboljoj prijateljici, ophrvana tugom zbog preminule majke, u vrtlogu ljubavi prema sestri, sa ocem koji ljubav pokazuje kroz bizarne poklone u vidu terapija za žene – jer, zaboga, on je muškarac, pa ne zna šta njima treba – i prezira prema maćehi, egomanijakalnoj, talentovanoj umjetnici, genijalnoj Oliviji Colman.
I to kolo opasnih i iznurujućih emocija ona igra sa osmijehom na licu. Muškarci prolaze kroz njen život, ona im se daje više nego što želi, jer život ima smisla samo ako si voljen, željen, dodirnut i u stanju da iskusiš onaj momenat prije dodira kada neko želi tvoje bolno, krvareće, tužno (bez sisa – to više puta ističe) žensko tijelo i čini da zaboraviš koliko mrziš sebe.
I zaista, nije priča ni mogla da se završi drugačije nego kroz petljanje još jednog nevidljivog, sveprisutnog lika, u koga Phoebe ne vjeruje, ali je tu, kvari joj planove i petlja joj se u život – Boga.
Na samom kraju, kada zbog tog istog Boga gubi jedinog muškarca u koga se zaljubila, i on joj na njenu izjavu ljubavi odgovara sa: „Proći će“, to je bolno (niko ne želi da to što on predviđa da će proći, zaista prođe, iako svi znamo da hoće), ali istovremeno i oslobađajuće. Svako ko je prošao kroz bilo kakav pakleni poredak stvari u životu i odlučio da sa istim tim životom nastavi, zna da je to „proći će“ jedino što ima smisla i donosi olakšanje.
Ipak, mi ljudi i dalje ne želimo da sve prođe (prvenstveno sveštenik, zato i jeste to što jeste), zbog čega istrajavamo u svojim „bajkama“, vjerama, mistifikacijama, zaljubljujemo se iznova, dajemo se, tražimo nemoguće i prolazimo kroz život kao kroz „izdržaj“, svakog jutra sekundu duže.
I, na kraju krajeva, ako ništa drugo – treći put (svjesni da sigurno nije zadnji) gledamo istu seriju.