Raspeće je priča o usamljenosti. O napuštenosti, izopštenosti i praznini. Sve one vidljive rane na koje pokušavamo da se usredsredimo na dan smrti Boga na krstu su zaista ništa u odnosu na mrak osame, neodabrane već nametnute. One koja ima predukus smrti i iz koje mnogi samovoljno bježe u smrt jer su prijetnja i iščekivanje strašniji.
Kaže Nick Cave nedavno da mu je kao umjetniku priča o Hristu savršeno inspirativna. Vitgenštajn je govorio da nije religiozan, ali da svijet posmatra religioznim očima. Mnogi koji neće ući u crkvu na Veliki petak, prisjetiti se krsnog puta ili zapjevati „plač Majke Božije“, pronaći će nešto u toj priči što će u potpunosti korespondirati sa njihovim doživljajem svijeta – surove ekipe u kojoj se osjećaju promašeno i izopšteno.
A mnogi neće, ali će se praviti da osjećaju jer se to od njih očekuje.
Previše nas je danas hrišćana. Kako, zaboga, ja mogu tako nešto da kažem ako želim da se svijet spasi? Ako želim ja da se spasim? Kako mogu da se nerviram oko sentimentalnih ispraznosti koje sebe nazivaju hrišćanskim životom? Kako se usuđujem da osuđujem? Gdje je moja pobožnost ako se ne radujem punim crkvama, dječici, ukrašenim oltarima, vrbinim grančicama i šarenim jajima?
Zapravo je nema. Ugasila se i ostavila me u stanju dugotrajnog očajanja i iskušavanja napuštenosti i prolaznosti svakog momenta koji mi je dat da ga proživim u ovoj kući koja se urušava. I, poslovično rečeno, što je taj momenat nekim rijetkim slučajem ljepši, kraći je i ostavlja veće rane.
Ostavila me je dok sam gledala kako se zaklinju u ime onoga koji krvari na krstu, istovremeno se pretvarajući u njegove dželate. Dok gledam minijaturne leševe ispod urušenih zidina nad kojima se izdiže duh čovjeka koji se „moli“ u svojoj svemoćnoj kancelariji, takozvanom kabinetu u kome se kuju planovi za svijet po mjeri nečega što ja niti razumijem niti želim da razumijem.
Ostavila me dok sam prolazila pored svile i kadife kojom, zaogrnuti i zamaskirani u nju – pobožnost – neki muškarci pričaju priče u koje ni sami ne vjeruju, manipulišući naivnima koji žele da budu naivni jer drugog izlaza ne vide.
Ostavila me dok sam gledala dnevnik, a ljudi oko mene grickali napolitanke u kojima nema tragova mlijeka jer, iako tako neće promijeniti ništa osim svog holesterolskog statusa, misliće da čine dobro.
I ostavila me kada sam shvatila da smo slabići koji znaju, a ne čine ništa iz proste, bijedne udobnosti koja ne donosi ni trun radosti niti rastjeruje strahove, samo nam daje iluziju da nam je dobro, bolje nego nekom tamo drugom kome, umjesto da pružimo ruku, radujemo se što postoji i pati jer je onda nama bolje.
I nije Njega briga što mi ne jedemo ništa, posjećujemo po inerciji bogosluženja koja ne razumijemo, rastrzane pažnje i plitkih isčekivanja da se desi nešto „lijepo“ ili da nas zaobiđe nešto „ružno“.
Njega je briga van vremena i prostora, uvijek i u sve vijekove, da ponese teret izolovanosti, izgnanstva, samoće i ostavljenosti, uvijek prijeteće praznine i besmisla na svojim plećima. Da osjeti to i nosi, ne onako kako nama stalno iznova pričaju i uče nas, sa pogledom na buduće Vaskrsenje, već bez ikakvog pogleda. U tami, kroz „plač i škrgut zuba“, u atmosferi u kojoj su sve projave pobožnosti, potpuno isto kao i u njegovom istorijskom kontekstu, izgubile smisao i traže „nove mjehove“ za potpuno „novo vino“ kakvo još nismo iskusili.
Ali za njega moramo još mnogo od krsta da osjetimo na svojim plećima i da se dobrovoljno bacamo pod njega.
Ostavila me moja pobožnost u mraku svih pravila kojih se držim iako im odavno ne vjerujem, u tami i osami i težini te jezive rane koja curi i ne zarasta već dva milenijuma, da sama, bezidejna, sjedim i otvorim pivo na zalasku Velikog petka ljeta gospodnjeg 2026.