U romanu Flaneri O’Konor „Nasilni grabe Carstvo nebesko“ ima jedna scena u kojoj učitelj, ujak dječaku, glavnom liku u priči, objašnjava da ne želi da mu oduzme vjeru, već samo želi da mu pomogne da razumije to u šta vjeruje i da onda sam odluči da li želi da živi tako kako mu je vaspitanjem nametnuto.
Iako Flaneri O’Konor, katolkinja, nije na strani racionalnog učitelja, već na strani svojim narativnim genijem sjajno prikazane, iracionalne, tj. „nasilne“ vjere, kroz sopstveni doživljaj onog mača koji Hristos, umjesto mira, donosi na zemlju, nastalom na tom čudnom američkom jugu sa koga se danas šire najopasnije interpretacije hrišćanskog učenja, koje, vjerujem, ona nije svojevremeno mogla ni da pretpostavi.
Ali ne želim da prepričavam roman, koji jeste odličan i svima ga preporučujem, već želim da stanem na stranu učitelja-ujaka i odgovorno izjavim da zaista neke stvari ne da možemo, nego moramo da razumijemo da bismo, ukoliko to želimo — odabrali smo — budemo hrišćani. Samovoljno držanje glave sabijene u mraku somnambulnih interpretacija stvara ogroman prostor za manipulaciju i opasne istorijske tokove koji se ne zaustavljaju. Samo bujaju i, koliko god vjerovali da je na svijetu sve „već viđeno“, opet uspijevaju da nas iznenade.
I zato je mene stid. Užasno me je stid onoga što jesam, što treba da predstavljam, mogu da objasnim, ali sam utišana gomilom kiča koja je u stanju da preglasa i prekrije sve. Sav trud, askeza koju zahtijeva obična svakodnevica, pokušaj da se bude autentičan, pada u vodu pred gomilom plastičnog cvijeća koje prekriva grobove naših životarenja.
I ne mislim ja da sam pozvani prorok iz pomenutog romana Flaneri O’Konor i baš zato što ne mislim, lako mi je da dignem ruke i samozakopam se, ali ne ispod plastičnog cvijeća, već u najobičniju raku iz koje ću čekati Vaskrsenje, povremeno dižući ruku za riječ, jer me je stid i da ćutim.
U svetootačkoj literaturi postoji ona pouka (proistekla iz povijesti o Noju i njegovim sinovima) o tome da, kada naš brat zgriješi, mi treba da se potrudimo da pokrijemo njegovu golotinju. To jeste jedna od mnogih manifestacija ljubavi koja uvijek zahtijeva hrabrost. Ali „brat“ koji je zgriješio se odavno ne stidi i go šeta, pokazujući bijedu svoje nagosti, eventualno sa plastičnim cvijećem preko genitalija.
Ali mene je stid, zbog njega, zbog svog utišanog glasa, zbog političkih idiota koji me nadglasavaju, otimajući mi priču koju volim, koja mi je sveta, i pretvarajući je u šatorsko-vašarski panađur, zbog gadnih građevina koje svakodnevno niču da nas podsjete da ništa ne razumijemo već se samo plašimo, i zbog svake prazne riječi koja iz sveopšte histerije propovjednika besmisla i lične udobnosti u kojoj trunu ulazi i u moja usta.
Stid me je zbog odsustva smisla za humor, jer nisam dovoljno produhovljena, fokusirana da vidim svu tu grotesku i olakšam i sebi i „bratu“ koji se još uvijek stidi nagote svakodnevicu, već pristajem da idem u loše pozorište i još gori bioskop na predstave o opštim mjestima, ljubavi Srba i Hrvata, koje se svode na upiranje prstom u nekoga ko je navodno gluplji od nas samih, pa možemo kolektivno da mu se narugamo, ni za trenutak ne videći sebe u toj plemenskoj igri jednonacionalnih, jednovjerskih, čistokrvnih brakova, prijateljstava i, prije svega, država.
I stid me je što svako ko se usudi da kaže: pokvareni ste i plastično cvijeće to više ne može da sakrije — biva kažnjen.
Jedino čega me nije stid jeste što sam žena. Žao mi je onih koje su se zbog sitnog ćara uhvatile u kolo sa tom primitivnom pričom, što nije ništa novo. Odvajkada smo mi, zavedene opšteljudskim niskim porivima, mrzeći ga duboko u sebi, pristajale na plastično cvijeće i vodile bitke protiv samih sebe.
Ali u ovoj jadnoj (muškoj — i to naglašavam zbog svih nas koje naivno vjerujemo da smo dio klana) ekipi bez ukusa, elementarne kulture, stila, žene kao nosioci izvorne ljudske snage još možda mogu, barem da — ako ne tako majstorski kao Flaneri O’Konor, onda bilo kako — ukažu da je nasilje (nad sobom), potpuni slom ega, jedini način da se nešto porodi, probudi, čovjek progleda i, u krajnjoj liniji, da (a mnogi misle za sebe i to) čak i da prorokuje.
7 Responses