Pet sati je dosta vremena. Kad si mlad, i ne toliko. Vremenom, kako stariš i shvataš da to vrijeme curi potpuno mimo tvoje svijesti, pet sati ti je poprilično. Svašta uguraš u pet sati. Čitav jedan neproživljen život protraćen u iščekivanjima. Da se stvari promijene, da se ljudi promijene, da profunkcionišu, obnove se, pa da onda i ti možeš da se obnoviš i promijeniš i zaboraviš ili kreneš ispočetka, pa umjesto usrane prošlosti dobiješ potpuno novu, baš dobru prošlost.
U poznim srednjim godinama, kada shvatiš da je prošlo 35 od kada si prvi put prešao ovu neku granicu koja je tada bila vidljiva samo pojedincima, bez ikakve pomisli da će u roku od par dana postati vidljiva i potpuno nepremostiva, pet sati postaje život koji se vrti kao neki odvratan film u bioskopu iz koga bi da pobjegneš, ali si prikovan ljudima oko sebe, sopstvenom pasivnošću i zonom komfora bioskopske stolice.
Zato, da bi nekako taj bioskop bio što manje mučan, treba ga, kao i svaku emociju koju je teško preraditi, pokušati racionalizovati. Zato je dobro filozofirati i, npr. misliti o tome kako „otac nacije“ Dobrica Ćosić, ako je vjerovati njegovom prevodiocu, osim što nije mnogo putovao van granica, nije znao ni jezike, a nije znao ni – tj., kako kaže g. prevodilac – nije imao svijest o tome da postoje Srbi van granica Srbije sve dok se nije pojavio pokret Jovana Raškovića, pa mu, između ostalog, i iz tog razloga granice, na čijem je uspostavljanju, vođen grandioznim egom politički nepismenog književnika i intelektualca, zdušno radio, nikada nisu predstavljale problem.
Takođe, nije loše misliti ni o potrebama, za koje Ivan Ilič, genijalni religiozni mislilac, kaže da rapidno počinju da rastu s američkom pretenzijom – počevši s Trumanom – za širenjem zapadnog načina života i svih tržišnom diktaturom nametnutih pravila života na čitav svijet. Da se pomogne svijetu da bude srećan kao Amerika.
A nije loše i, možda i najinspirativnije, razmišljati o raspravi o sekularizmu, tj. preciznije rečeno o razgovoru, jer rasprava uvijek vuče nešto neprijateljsko, koji su 2004. vodili njemački filozof Jirgen Habermas i tadašnji rimski prefekt za doktrinu vjere kardinal Jozef Racinger – samo godinu dana kasnije izabran za poglavara rimske crkve – Benedikta XIV. I o tome kako su ta dva velika, dobronamjerna uma imala potrebu da pokušaju, ne da ustroje (jer to je ambiciozno i ne priliči umnim ljudima), nego da teoretizuju i postave temeljna pitanja o pravednom ustrojstvu društva u krizi liberalne demokratije.
O tome kako je Habermas, ateista ili, bolje rečeno, agnostik, što je atribut koji sebi po pitanju vjere pripisuju veliki umovi, čak i ako sebe vide unutar neke vjerske zajednice, nalazio mjesto crkve u društvu i političkom životu kroz učešće aktivnih vjernika i njihovih stavova (koje je Habermas nesumnjivo pretpostavljao kao dobre) u izgradnji liberalno-demokratskih institucija. Smatrao je da jezik vjere samo treba da se prevede da bi bio opšterazumljiv, ali pridajući mu veliku uzvišenost i moralnu stabilnost. Takođe, unutar vjerskih zajednica vidio je i ogroman potencijal za davanje smisla onome što zakonodavstvo treba da drži na svojim plećima u jednom funkcionalnom društvu.
Zanimljivo je i misliti o tome kako jedan vjerski poglavar katoličke crkve u tom dijalogu jasno podvlači da, na isti način na koji sekularna svijest u modernom društvu treba da se mijenja, isto to treba da čini i religiozna. I da i zapadna sekularnost i hrišćanska vjera, koje dominiraju zapadnom kulturom, imaju obavezu da se otvore i za druge kulture, da osluškuju i prođu „univerzalni proces čišćenja“.
Osim toga, dok automobilska kolona mili, pretvarajući sate u konačni ostatak života njenih zarobljenika, jako je zabavno razmišljati o čovjeku Srbinu rođenom u Bosni, učeniku Jirgena Habermasa, koji osim što je bio hiperaktivan bio je i hiperentuzijastičan što je učinilo da pomisli da bi nešto iz te Habermasove teorije mogao da primijeni na svoje sunarodnike i pokuša da im, jednom u dugoj istoriji gubitaka koje oni stalno transformišu u metafizičke pobjede, samo mrvicu ispravi nakrivo nasađen istorijski tok. Taj “nerd” srpske političke scene, filozof Zoran Đinđić, pružio je ruku Srpskoj pravoslavnoj crkvi ne bi li ona preuzela tu ulogu prevođenja i unošenja smisla u pravni poredak koji je uporno pokušavao da zavede.
Dok jedan od vozača iz kolone piša pored prenosnog TOI TOI klozeta, jer mu je manje neprijatno da par stotina ljudi vidi njegove genitalije nego da na par sekundi zaustavi dah u plastičnoj kapsuli za vršenje nužde, vrlo je korisno sebi dati do znanja koliko je neutemeljeno optimističan bio taj srpski obrazovani političar koji se sam bacio pod metak onih kojima je želio da da slobodu da se oslobode.
Pošto je jedna od potreba savremenog čovjeka – ljetovanje, prerasla u potrebu i da se to ljetovanje obilježi, objavi i utefteri, jako mi je drago da je s pooštravanjem graničnih kontrola došlo i do pooštravanja cjenovnika usluga, pa bar neću biti u situaciji da zarad slike zalaska sunca iznad pučine još jednom izgubim dragocjenih pet sati na graničnom prelazu.
Jer život se na pragu pete decenije može kvalitetno osmisliti i u vrlo malom radijusu, čak i nadoknaditi, pa čak i izgubiti – što je kod nas dio folklora – u borbi za pravu stvar.
I sve su te opcije mnogo bolje nego – zbog potreba koje je Hari Truman osmislio poslije Drugog svjetskog rata, želeći da sruši jedine prirodne granice kulturnog prostora i autentičnog identiteta, osmislio i utkao nam u genetski kod tokom nekoliko generacija – racionalizovati svoj život na graničnom prelazu Stara Gradiška.
I valjda nije kasno ni poslije 35 godina shvatiti da si život proveo na graničnom prelazu i bar probati, ako ne pobjeći, onda se pomiriti s tim.
Kao tip pored TOI TOI-a.