Ukrala sam hemijsku olovku u hotelu. Stajala je uz blokčić na noćnom ormariću pored kreveta. Nisam sigurna da je u pitanju krađa. Vjerujem da hotelski menadžment računa na to da ću je ponijeti, zapravo žele da je ponesem i usput ih reklamiram. Biće da je to, iako ja, upletena u seljačku mantru da ništa ne smijem da drpim jer sve „dođe na naplatu“, još uvijek o tome razmišljam. Ipak, ako zanemarim svoja bijedom izgrađena uvjerenja, hemijska je baš lijep gest. I blokčić. Novi su, korisni i simbolično ukazuju, tj. podsjećaju na ono što ste u njemačkom hotelu doživjeli i još više što niste. Znam, znam, sve je to plaćeno i preplaćeno i sve je reklama da dođete opet, preporučite, dovedete nekoga i platite još više.
Ali koja ljubaznost se ne plaća? Koja je razlika između plaćene ljubaznosti i ljubaznosti alias ljubavi „koja ne traži svoje“? Koliko god sebe ubjeđivali u istu, svi je plaćamo. Aktivno, samoosujećujuće, samoranjavajuće, a da za uzvrat rijetko dobijemo više od hemijske.
Je li ta ljubaznost koju živimo u vremenu i prostoru zaista tako bijedna i samoživa da samo traži, postavlja ultimatume, da je kroz istoriju i umjetnost prizivamo slatkim i izazovnim pozama da bismo poželjeli da „sebe sažežemo“ ne bismo li se ogrebali o blago mira i ataraksije koju svaki taj prikaz obećava da će nam pružiti?
I pošto je ne nalazimo, onda su je ta ista umjetnost, teologija i filozofija smjestili u područje čiste kontemplacije ili estetskog iskustva, u „budući vijek“, drugo vrijeme u kome „rđa ne kvari i moljac ne izjeda“.
Peter Pol Rubens jedno je svoje grandiozno, izrazito barokno platno nazvao „Veliki sudnji dan“. Taj sudnji dan, koji, u skladu sa religijom u koju smo se ugnijezdili, tumačimo različito, Rubens je, bez obzira na uplive moralističko-pijetističkih motiva, naslikao baš onako kako ga hrišćani doživljavaju, iako se na prvi pogled možda ne čini tako. Kitnjasto Rubensovo djelo prikazuje u svojevrsno kolo upletena naga muška i ženska tijela, životinje, čak i đavola u jednu bizarnu, estetski teško probavljivu formu (jer barok je takav, kao slavska torta sa puno šećera, margarina i oraha koju jedete i opuštate se iako znate da će vam poslije biti muka), koja zapravo aludira na slobodu.
Jer svi oni u tom kolu lebde, svi su u zagrljaju i, bez obzira što nam umjetnik nameće ta gola tijela i ljude u donjem planu kao već osuđene od Spasitelja koji je na vrhu ogromnog platna, ona su, prije svega, kao i sam Hristos, slobodna od prostora i vremena, i ništa, apsolutno ništa na toj slici nije strašno, pa čak ni „rogati“ koji u tom lebdećem vrtlogu grabi „grešno“ žensko tijelo i vuče ga na svoju stranu.
Vrijeme nas muči na način da i sami grabimo sve što je pred nama ne bismo li ga, ovakvog kakvo je, obezbijedili još malo. Od silnog grabljenja ništa u tom vremenu ne naučimo. Još manje naučimo našu djecu. Zato se ona sama, kako znaju i umiju – inteligentno što se komunikacije, ideja, tehnologije tiče, a trapavo ideologije – bore za svoj prostor i svoje vrijeme, dok mi i dalje guslamo kontroverznu istoriju i pozivamo na davno izgubljene bitke tu omladinu koja nam vjeruje misleći da imamo pojma i da smo svoje vrijeme iskoristili za bar zrno mudrosti.
Dok pišem ovo svojom poklon-hemijskom, simbolom najtoplije ljubaznosti na koju sam naišla poslije dugo vremena, ispred mene (preblizu) u autobusu sjedi mladić koji na dva telefona kucka poruke u pravcu tri različita ženska imena. Ne mogu baš toliko neprimjetno da piljim jer previše sam kratkovida, pa ostajem uskraćena za saznanje da li svima podjednako ukazuje „ljubaznost“. Ali pretpostavljam i želim mu da je u sopstvenom vrtlogu strasti vješt, bar sada u ovom momentu koji dijelimo on i ja svako na svoj način, u prostoru autobusa koji vozi na minijaturni aerodrom – petlju jeftinih letova.
A meni je žao, jako žao, što na „ček-autu“ iz hotela nisam zagrlila bar jednog od trojice ljubaznih recepcionara, zahvalila se na njihovoj potplaćenoj dobroti i priznala im da sam uzela hemijsku i šaku čokoladica sa recepcijskog pulta.
I rasplakala se, jer oni bi i to pretrpjeli za svoju malu, ali redovnu platu, nasmijali se i rekli mi da u svom vremenu (jer drugog nemam) dođem opet.