Ja sam starija ćerka. Ona koja ne zna šta znači zabludjeti. Koja i kada zakorači drži se konca koji će je vratiti kući. Ja sam ona koja ne bježi, ne odustaje, ostaje, obavlja zadatke i ispunjava zapovijesti. Ona koja nije tu dok se drugi raduju i ne može da razumije zašto se raduju.
I ljuta sam. Da, ljuta sam jer je Otac oprostio mlađem, lakomislenijem, luđem, neproračunatom, beslovesnom, i glupo bezazlenom. Ja sam radila dok je on plandrovao, očekivala nagradu za koju on nije mario i koju je pokušao dosegnuti sam jer je odvažan i jer se usudio.
Zapravo, ja nisam očekivala nagradu, ja sam se samo bojala – greške, kritike, kazne, života, smrti. I u strahu više nisam vidjela ništa i nikoga. Prestala sam da volim, da stvaram, da živim. Zaboravila sam da imam Oca i brata. Otac je prestao da mi bude otac, a brat mi ništa nije značio. Jer ja sam obavljala zadatke. Zadatke odraslog života. Ja sam bila „odgovorna“ prema pravilima koje su drugi izmislili, modi koja mi se nije sviđala i stereotipima koje nisam preispitivala.
Ja ne razumijem šta znači „zabludjeti“. Plašim se riječi „bludnik“ koja nije ništa drugo nego moralizmom okovan sinonim za lutilacu, tragača, izgubljenog, pa čak i onoga kome nema spasa – ali samo naizgled. Jer spasa uvijek ima.
I tužna sam jer nagrada za moj trud postoji, ali ja je ne vidim, ne želim je, ne osjećam je. Ne znači mi ništa. Riječi Onoga koji me voli me ne dotiču. „Sve što je moje i tvoje je“ me ne raduje jer unaprijed mislim da sam to zaslužila, samorazapinjujući se, trpeći, žrtvujući se. Davala sam se da bi drugima bilo dobro, istina – i da bih sebe zaboravila, ali opet…
Jer ako ne zaboravim sebe, to znači da i ja moram za glupim bratom da zakoračim van kapije i upadnem u blato. Da me vide ljudi kako padam, smiju mi se i sažaljevaju me. Moram da progutam ogromnu knedlu ega i stružem mulj sa sebe pred svima. Moram da budem jadna, ružna, glupa, prevarena, moram da budem ja koja mislim o sebi da jesam, ali kada obavljam zadatke to ne mora da se vidi, pa mi je lakše da se zaboravim.
A zapravo ja ne znam šta znači biti jadna ružna i glupa jer nikome nikada nisam dozvolila da me vidi. Ja ne znam da jadna, ružna i glupa može biti voljena, a savršena i superirona ne može.
Zato ne vjerujem ni onima koji me vole. Ne vjerujem Ocu koji me tješi.
Sve što je Njegovo ne znači mi ništa.
Za razliku od priče o mom bratu koja je na sveopštu radost zaokružena, moja ostaje otvorena.
Jer ja sam ljuta i tužna.
I nisam bezazlena.