Srđan Valjarević „Roman o agoniji i vedrini – kraj jedne porodice“, Laguna 2025
S obzirom da nas literatura nadživljava i da joj se vraćamo po više puta kada je dobra, kraj,
zaokruživanje ili stavljanje tačke na jedan četvorotomni književni opus ne predstavlja tužan
događaj. Sa kolumnama, istina, stvar stoji malo drugačije. One svojom kontinuiranošću prate svakodnevicu, ili je uljepšavaju ili revnosno zatrpavaju smećem, ali su za one koji ih pomno prate – tu, da u zavisnosti od afiniteta svakom svom predanom čitaocu razbijaju jednoličnost.
Fric i Dobrila to rade više od 20 godina, tačnije 27, i saosjećam iskreno sa svima kojima su
ispunjavali život svojom redovnom jednonedjeljnom objavom, ali primjećujem da su izlazeći kao roman u nastavcima sami sebe nadišli, i iako su i u formi u kojoj su ugledali svjetlo dana bili mnogo više od obične dnevnopolitičke opservacije, tri knjige (i sada četvrta) u koju ih je upakovao autor upisale su ih u oziljnu literaturu za čijim koricama svako ko ima potrebu da proba bar minimalno da razumije nerazumljivo društvo u Srbiji, treba da posegne.
Porodica koja se vratila iz Švicarske i od invalidske penzije živi u malom stanu na Konjarniku, što manje – više svi znamo, okružena komšijama koji dolaze i odlaze ili nikako ne odlaze, žele da odu, ali ne mogu, koja tu i tamo pokaže neko interesovanje za haos koji ih okružuje, ali najčešće bezvoljno i samo na vrlo kratko, koja puši pije kafu iz lonca i, naravno – ljetuje, tragikomična je slika Srbije u svim nijansama nezainteresovanosti, trankilizovanog straha i grčevitog držanja za
golu egzistenciju.
Njihovi životi su svima bliski, prepoznatljivi, komični u situacijama koje nam lično nisu
komične, ali daju priliku da ih vidimo sastrane, distanciramo se i pomislimo da nije sve baš tako odvratno kao što, u krajnjoj instanci – ipak jeste.
Vremenom dok žive kao što žive, na majicama, mantijama, spavaćicama i ostalim samo
naizgled nasumičnim prekrivalima obične ljudske golotinje, počinju da im se izmjenjuju natpisi koji se prvo pojavljuju kao vječno tinjajuća, a nikad ostvarena ideja za biznis, a zatim se potpuno mimo njihove volje ispisuju dok spavaju, zapravo, oni ne znaju ni u čemu će se probuditi, a posebno im nije jasna ta vrlo duboka duhovna lirika koja im se u oniričkim avanturama uvijek uzbudljivijim od realnosti, samonameće. Time se duhovitost – nešto što srpska javnost preferira,
pokušavajući iz pozicije mraka u koji sve dublje upada, da se izdigne na uvijek isto pogrešan način, superiornošću humora, tzv. autoironije, koja to zapravo i nije, već je najčešće ismijavanje onih koji su nam za nešto krivi – uzdiže na jedan novi duboko filozofski nivo, koji nas pasivne, bezvoljne i mrzovoljne malo bocne (u stražnjicu) da posegnemo za još nekom literaturom osim kolumne.
U trećoj knjizi koja i nosi naziv „Narator je konačno progovorio“, stidljivo se promalja vrlo bitna ličnost – Narator, ali mu još ni približno nije muka od posla kojim se bavi koliko u ovom zaključnom opusu gdje samog sebe ogoljeva, pokušava da se izliječi od prokletstva talenta od koga ne može da se otrese, a zbog koga „mora“ da prati „grupu nesrećnika“ sa Konjarnika.
Mnoge granice se u ovoj završnoj fazi konačno vidljivo gube. Između Frica, Dobrile i svakog prosječnog i „natprosječnog“ stanovnika Srbije, istorijskih ličnosti i samog nesrećnog Naratora kome psihijatar ne vjeruje (jer psihijatri su tu prvenstveno da nam ne vjeruju) da su ljudi koje je on osuđen da prati realni, postoje, i nisu u njegovoj glavi.
I sve bi to zaista moglo da bude jedna tragikomedija kojoj se kiselo smijuljimo dok i sami palimo cigarete i sipamo kafu iz lonca, da nije začinjena dubinom koja nadilazi ne samo zvanična obraćanja naših duhovnih monopolista (što stvarno nije teško) već i mnogo ozbiljnije društveno političko – filzofske analize kojih se tu i tamo poneko još uvijek dohvati.
Tako mi sa Fricom i Dobrilom, Matom, Kinezom Lijem, penzionisanim profesorom filozofije i neka mi oproste oni koje sam izostavila, čitamo Bibliju, Svetog Isaka Sirina, Avgustina, Tomasa Mertona, Antonena Artoa, Žaka Elila, Tomaša Halika i mnoge koje Narator potpisuje ili ne potpisuje, ali ih vrlo vješto pakuje kao utjehu globalno gadnoj svakodnevici, a da mi to ni ne primjećujemo. Samo – osjetimo.
Misija, u današnje vrijeme, olako bismo rekli nemoguća, ali od strane Srđana Valjarevića
savršeno ispunjena.
Iako mu je (ako je vjerovati Naratoru) muka od toga. Ali talenat i genijalnost su krst, a on je
muka u oba slučaja. I kada visimo na njemu i kada nas progoni.
Treća opcija je samo iluzija.
“Danas”, 20.12.2025