Svakog dvadesetog jula, u Brightonu, u UK, održava se događaj koji se zove „The Most Wuthering Heights Day Ever“. Održava se u Brightonu od 2013, ali se proširio i na još neke gradove u Britaniji, pa i svijetu koji žudi za hepeninzima tog tipa. Npr. Berlin i Tokio, naravno.
Radi se o performansu koji je osmislila jedna umjetnička grupa iz Brightona, u čast stvaralaštva Kate Bush, prvobitno pod nazivom „The Ultimate Kate Bush Experience“, u kome su se ljudi (žene prvenstveno — jer ipak se radi o rekreaciji spota Kate Bush iz 1979, ali i muškarci bez granica — dakle, koji nemaju problem da nose haljine) oblačili u crvene haljine i, okupljeni uz vanvremenski hit Kate Bush, „Wuthering Heights“, plesali i pjevali.
I to se, u vidu praznika, održalo do danas i proširilo. Bude tu neko ko kao pokazuje koreografiju, ali nije toliko bitan. Ima dosta slobode i improvizacije. Uostalom, valjda svaki prekaljeni obožavalac Kate Bush zna šta radi. A i ne mora da zna — takve stvari se nauče u hodu.
Kakve stvari? Sve one koje se tiču oduševljenja, zanosa, inspiracije, prijateljstva i ljubavi uče se u hodu. Prethodno znanje nije potrebno. Ja sam malo mlađa od fanova Kate Bush, iako me izlazak genijalnog MTV spota za još genijalniju numeru „Running Up That Hill“ nije zaobišao i potpuno sam opčinjena ovim „Brighton born“ događajem koji se širi svijetom.
Nekoliko dana unazad slušam i pjevušim „Heathcliff, it’s me, Cathy…“ (ne plešem) i svima poturam snimke od 20. jula koje lutaju internetom, govoreći da bih ja baš rado na to išla.
Naravno, dosta njih mi je reklo da im to izgleda kao ludnica, ali svašta je u istoriji izgledalo kao ludnica, izazivalo podozrenje, pa se održalo. Evo, recimo, i Crkva, npr.
Kada sam napisala da se stvari koje se tiču oduševljenja, zanosa, prijateljstva i ljubavi uče u hodu, ponadala sam se da će još neko osim mene možda u svojoj glavi povući paralelu sa životom u Crkvi. I Crkva je okupljalište, rekreacija Hristove Tajne večere, zanos i ples „ludaka“. I život u njoj se uči u hodu.
Brightonski ples je uspostavljen prije nekoliko godina, a Crkva prije 2000, tako da su se stvari u ovoj potonjoj neminovno morale više promijeniti. Vrijeme mijenja sve — i ljude, i veze, i događaje. Tako da smo od jednog slobodnog plesa, koji je hrišćanska Crkva predstavljala u apostolsko doba, vremenom dobili jednu rigidnu instituciju, ali u kojoj ljudi i dalje žele da plešu i da se uklope u pokret slobode koji ona teoretski i svetotajinski nudi.
Ipak, iako smo pozvani da budemo baš to što jesmo — jer teologija kaže da baš takvi i samo takvi možemo da budemo hrišćani, tj. ne možemo da odglumimo svoju vjeru (ili možemo, ali to nema nikakav ontološki značaj za nas) — Crkva je s vremenom uvela određena ograničenja (crkveno pravo) koja se sprovode prema onima koji zajednici nanose štetu. Tj. razjedinjuju je.
I to je sasvim u redu. Jer nemoguće je da zajednica funkcioniše baš bez ikakvih pravila. Vjerujem da čak i „The Ultimate Wuthering Heights Day“ ima neka pravila.
Međutim, problem se javlja kada se pojavi delikt mišljenja, tj. kada počnemo da mislimo da moramo da mislimo na određeni način ili da je bolje da ne mislimo uopšte. Hrišćani misle da misle, a zapravo, da bi se uklopili, trude se da misle što manje, da ne bi došli u konflikt sa zvaničnom pričom. A s obzirom na to da ni oni koji nameću priču često nisu sigurni šta misle, hrišćani, članovi Crkve, ili kako već ko voli da se naziva, se uvlače „u futrolu“ i na kraju dođu u konflikt sa samima sobom.
Što nikako nije bio Hristov naum. Kada postaje čovjek, Hristos postaje svaki čovjek ponaosob. Ne neki univerzalni homo sapiens kome se mi upodobljavamo . On se upodobljava nama.
Iako se mnogo toga uči u hodu, ponekad se mora ponešto i pročitati, ponešto i studirati ili pitati nekoga ko zna.
Ipak, dešava se da neće da nam kažu istinu koju znaju, jer se ne uklapa u opštu atmosferu od koje jedna manja grupa unutar veće ima koristi.
Tako slobodan ples, zajednica ljubavi, razumijevanja i smijeha (da ne kažem radosti, jer je kao doživljaj zahtjevnija, a kao pojam prilično izlizana u crkvenoj propovijedi), postaje zatvor duha. I ljudi je napuštaju.
Nedavno sam saznala za kovanicu „ćerka-ikona“, koju sam stavila u naslov. Ja, eto, studirala teologiju, podučavam pravoslavlju omladinu, ali za izraz nikada nisam čula.
Dobro, zaista, dinamika života Crkve podrazumijeva i dinamiku jezika. To, ne da ne mora biti loše, već je odlično. Naravno, ako taj jezik oblikujemo prema, neću reći zdravom, ali ono bar autentičnom umjetničkom i duhovnom nastrojenju.
Naime, „ćerka-ikona“ (zbog rodnog određenja imenica koje tvore kovanicu, na prvu mi je zazvučalo simpatično) označava kopiju određene ikone.
Mnogo mi u Crkvi volimo da kopiramo. Strah, neprijatelj slobode i kreativnosti, najbolje je oruđe u držanju u pripravnosti.
Ikone, kao i svaki umjetnički izraz, prestaju to da budu kopiranjem, ali izrazom „ćerka-ikona“ tvorac kovanice hoće da nam iskaže bliskost kopije s originalom — prije svega moć (čudotvorstva) koja se s majke prenosi na ćerku.
Ništa se s majke ne prenosi na ćerku po nužnosti, a pogotovo čudotvorstvo. Ima puno netalentovanih ćerki od talentovanih majki i obrnuto. Čudotvorstva i talenti su stvar Duha koji diše gdje hoće.
Ipak, kovanica hoće da nam ukaže na nužno čudotvorstvo i neprikosnovenost svetinje. Kopija ikone bi to nekako izuzela. Laos neće da se klanja kopijama, već samo originalu, pa „ćerka“ treba da zvuči životvornije, iako kopija mnogo više ukazuje na original.
Ni jedna ćerka nije kopija majke (hvala Bogu), već je potencijalna „čudotvorka“ sama za sebe. Ili nije — što apsolutno nikome ne treba da bude bitno.
Zajednica koja mnogo poteže za čudima i tom procesu smišlja kovanice koje će metaforičkim krvnim srodstvom to čudo obezbijediti, zasigurno se nalazi u nekom problemu.
I zato je bitno podsjetiti da mi koji želimo u zajednicu ne trebamo čudo.
Svi smo prolazni, obogaljeni na ovaj ili onaj način, i osjetili smo blizinu smrti i njen truli dah manje ili više blisko.
Mi samo želimo slobodan ples inspirisan pričom o ljubavi, strasti u kojoj duh ne umire, već kuca na prozor voljenog bića, u koji ćemo da budemo pozvani svi — u crvenim haljinama kao „ćerke“ Kate Bush ili bilo čemu drugom, s bradom i bez, s ritmom i bez ritma — da slavimo nešto što je veće i dugotrajnije od ovoga života koji živimo.
Samo da pojedine bradonje u haljinama ne preuzmu tapiju na to ko smije, a ko ne smije da pleše, ko je ikona, ko „ćerka“, a ko kopija.
I pretvore nam ples u vojnički marš.
A znamo u kom pravcu on jedino, vazda i nepogrešivo, vodi.