Već neko vrijeme razmišljam o tome da napišem tekst o filmu „Jadna stvorenja“ (Poor Things), tačnije otkad sam ga pogledala, pa je pokupio Oskare, sve u svemu, prođe godina u mom razmišljanju. Ali nije slučajno da sam ga se sada ponovo sjetila nakon što sam pogledala drugi film, po kvalitetu nemjerljiv sa „Poor things“ sa kojim, na prvi pogled, nema mnogo veze, osim što se oba na svojstvene način bave nečim što je, ako sam ja dobro utvrdila na društvenim mrežama, svojim primarnim sredstvom informisanja, vrlo tražena tema.
U pitanju je ženska seksualnost.
Preispitivanje iste, traganje za izvorom njenog zadovoljstva, uopšte postojanjem, kao nečemu o čemu se jako dugo ćutalo i što je kao i većina ženskih prava, zanemarivano, namjerno, svjesno gurano pod tepih, kroz istoriju. Jer, istina, zahtjevanje zadovoljena, po bilo kom principu i bilo kojih, naravno i seksualnog, stavlja onog drugoga koji bi to po nekoj tradiciji trebao da ispuni, u nezgodnu poziciju. Ako se, o nečemu ne govori, vrlo lako može da se povjeruje da ne postoji, i prozvanima je, prosto, lakše.
Kada sam bila studentkinja, Vladeta Jerotić, profesor, nam je iznio podatak da do prije, nekih možda tridesetak godina, (rane dvehiljadite su bile u pitanju) žene koje su dolazile na psihijatrijske terapije nisu imale pojma da mogu da se požale na nezadovoljstvo u tom domenu. Znam da je mi je kratak period između prakse iz koje je on nama direktno iznio taj podatak i nas, u doba u koje smo to slušali, bio šokantan. Ali, Vladeta Jerotić je pričao mnoge šokantne stvari, posebno za studente teologije koji skoro po pravilu obitavaju u nekom, (patrijaršijski autor bi rekao) „paralelnom univerzumu“. Iz koga se, ruku na srce, teško spušta u ovaj realni.
U svakom slučaju, žene su se probudile na više nivoa, pa se probudio i Hollywood da podrži to buđenje i, naravno zaradi, produbljujući ili, češće pojednostavljujući problematiku, da se mi, šire mase (žena) zapitamo ili identifikujemo.
„Baby girl“ je takav flm. Šta se kirije iza kompleksne ženske seksualnosti i postoji li uopšte mogućnost zadovoljenja iste na nekom konvencionalnom nivou. I tu se sva priča završava i za ljubitelje tematike to je jedna sasvim ok priča.
Ali „Poor things“, iako se dosta bavi istim problemom iz drugačije perspektve, ipak je mnogo više od toga. „Poor things“ je bajka o realnom (jadnom) stanju stvari.
Šta hoću da kažem?
Bajkovitom estetikom i sljedujući priču (iz romana Alasdaira Greya), Yorgos Lanthimos stvara (ne prvi put) jednu filozofsku famu o međuljudskim i odnosima čovjeka i svijeta. Lanthimos je poznat po takvoj tematici. Film „Lobster“ je čuvena i sjajna distopijska slika totalitarizma, društva, uklapanja, čuvanja života, nepripadanja, ali „Poor things“ nije samo to. „Poor things“ je moralna i antropološka analiza upakovana u nadrealnu estetiku starih filmova i slikovnica za djecu koja nas vodi u neke, kobajagi, nepoznate svjetove, a zapravo nas vraća u naš.
Priča prati vraćanje u život (nakon samoubistva) mlade žene Belle Baxter, mimo njene volje, rukom ludog naučnika i vodi nas kroz njeno učenje o tom novom životu i savladavanju pravila istog. Ona je istovremeno i dijete (beba) i žena bačena u realnost o kojoj ne zna ništa. Ona nije ista ona koja je odbacila život, ona je potpuno „nova“, i o životu koji kao „stara“ nije željela, ne zna ništa.
Odnos sa njenim tvorcem joj je blizak i znakovit jer ga zove God, skraćeno od njegovog ličnog imena Godwin Baxter. On joj nije ni otac, ni srodnik, on joj je God, onaj koji joj daruje život, ili, možemo sobodno reći koji je vaskrsava. Kasnije vidimo, i neko ko je voli, pušta je u svijet (kao Otac bludnog sina), nakon što je oktrila draži tjelesne ljubavi, strast sa jednim, ne baš časnim advokatom.
I tek tada slijedi prava priča o otkrivanju i samopronalaženju. Ljubav igra ogromnu ulogu, a seks, tj. vječito enigmatična ženska seksualnost još veću. Ona je istražuje u odnosu na ostale aspekte života mnogo temeljitije i unutar filmskog vremena mnogo duže, i tu smo prinuđeni da gledamo scene deromantizovane, deestetizovane, čak i nasilne nad njenim tijelom, koje kroz svo to iskustvo kome se sama podvrgava, budući da nema moralnih prepreka usađenih vaspitanjem, pokušava da dođe do određene (samo)spoznaje.
Sebe i svijet Bella Baxter upoznaje na brutalan način. Brutalnije sebe jer njen susret sa svijetom u njegovoj realnosti i suze koja proliva nad njim, čini samo jedna prilično kratka scena koja se završava, u dječije neiskvarenom stilu, kada uzima novac svog ljubavnika da bi pomogla siromašnima. Upoznavanje sebe koje reditelj, možda namjerno, svodi na brutalno istraživanje seksualnosti, može da se posmatra metaforički, jer suočavanje sa sobom na određeni način jeste brutalnije od suočavanja sa svijetom. Postaviti sebi pitanje „šta ja radim tu dok se pored mene dešavaju genocidi, masovni egzodusi, patnja djece? Činim li ja išta i koliko sam kriv jer ne činim?“, mnogo je strašnije od postavljanja (dosadnih i preaktualizovanih) pitanja šta se dešava i zašto se nešto dešava
Uvijek se pitanja o odgovornosti i krivici mogu tumačiti na razne načine; da je prosto nemoguće da budemo krivi uvijek čak i za sopstvene loše odluke, ili da smo, na određeni način, samim životom iako to nismo birali, samom postavkom u koju smo gurnuti na planetu, odgovrni za to u kom pravcu se ona kreće. U tom smislu, potraga za sobom i svojim mjestom jeste brutalna i pipkanje u mraku za zadovoljenjem svog ja, može zaista dobro slikovito da se prenese na složeni ženski libido, što priču o Belli Baxter, njenoj potrazi i pronalaženju, kod mnogih skreće na ono što sam već pomenula, seksualnost.
U svijetlu činjenice da se o ženskom zadovoljstvu i samim tim postavljanjem mračne zavjese na taj aspekt ljudske (ženske) egzistencije, praktički, do juče nije govorilo, i ako uzmemo u obzir da su žene liječene od tzv „histerije“ napravama koje su trebale da izazovu seksualno zadovoljstvo, prosto ono što je za muškarca smatrano kao potpuno legalan izvor zadovoljenja i upotpunjenja ličnog postojanja, ženi ne samo bilo uskraćivano, već se smatralo i bolešću; bajkovita povijest o mladoj viktorijanskoj ženi koja izlaz iz pakla života sa mužem nasilnikom traži kroz samoubistvo, pa ponovno rođena rukom naučnika, pronalazi novi život oslobođena normi unutar kojih je živjela u onom prvobitnom, zaista ima svoj smisao u tom feminističkom ključu.
Ali „Poor things“ je, ponovo ću istaknuti, mnogo više i od toga. Slično filmu „Lobster“ preispituje međuljudske odnose, tj. ljubav kao temelj svih odnosa. Lobster ljubav stavlja u kontekst totoalitarizacije unutar društva koje ne prihvata samce. Da biste preživjeli kao čovjek, prinuđeni ste da nađete partnera („ljubav“), prema nekim spoljašnjiim odrednicama u vidu zajedničkih interesovanja ili nedostataka. I dok će tu glavni protagonista učiniti sve da ostane sa srodnom dušom u distopijskom svijetu bez ljubavi, Bella neće učiniti ništa što bi moglo da liči na bilo kakav kompromis.“ Poor thinhgs“ ljubav izbacuje van svijeta, zapravo, za nju stvara novi, što vidimo tek na samom kraju filma, jer je u ovom, „normalnom“, svakidašnjem, koji Bella otkriva, naprosto nema. Ona se tu i tamo projavljuje kroz njenu potragu i prolazi sva svoja naličja od ljubomore, iskorištavanja, narcističke potrebe da se veže, zatoči i zadrži onaj drugi koji nas (više) ne želi, do nasilja i sadizma nad predmetom naklonosti.
Bela je „slobodno dijete“, o kome savremena psihologija mnogo govori. Istovremeno um djeteta i tijelo žene daju joj mogućnost da u potpunosti postupa iz te pozicije. Ona se igra, istražuje i bilo kakva vrsta zavisnosti koja se pred nju prostre je ne dotiče. Jedina vezanost koju i sama njeguje jeste vezanost za God-a. A God je vezuje upravo puštanjem iz, kako je sam rekao, „sigurnog i zabavnog svijeta koji je stvoro za nju“. Ali iz koga uviđa ili osjeća (jer tu ljubav jeste na djelu) da mora da je pusti.
„Poor things“ je filmski oslikano platno slobode koju čovjek, (žena, „slobodno dijete“) pokušava da osvoji (u jednom trenutku Bella preispituje i ideje socijalizma, feminizma finansijske i društvene nezavisnosti), za koju je i stvoren i koju mu reditelj na kraju, nakon svih saznanja o sebi, životu, u vrtu koji je God stvorio za Bellu, a ona nastavila njegovo stvaranje po svom nahođenju i želji, baš kao što je život u rajskom vrtu i zamišljen i predodređen, daruje.
„Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvjeri poljske i sve ptice nebeske, dovede k Adamu, da vidi kako že koju nazvati, pa kako Adam nazove koji životinju, onako joj bude ime.“ (1. Moj. 2:19)
U Lanthimosovoj viziji raja, Eva je i Adam i bludni sin (ćerka), Bog (God) je ranjen i razapet (eksperimentima koji je njegov otac nad njim vršio) i tu je uz svoje stvorenje, tj svoju ćerku.
A, ona vraćena, kući, dočekana „teletom ugojenim“, nakon svih promašaja ljubavi, u vrtu stvorenom za nju, stvara dalje, ispravlja greške („moram upoznati svijet da bih ga mogla poboljšati“, kaže u jednom momentu dovodeći u pitanje sva naša zatvaranja u sebe, lažni moralizam i robovanje slici o sebi), kreirajući novu stvarnost unutar te u koju je postavljena, tj. ponovo rođena od strane God-a.
Tek u tom kontekstu, snažne i neskrivene poveznice sa Biblijskim narativom, ja „Poor things“ vidim kao temeljno feministički film. U ulogu Adama, pisac, a za njim i reditelj stavljaju ženu. Stihiju koje se drugi (tzv. jači) dio ljudske populacije od pamtivjeka boji. Oni ne bježe od njene seksualnosti koja je simbol tog stihijskog, već je takvu kakva jeste, van svih konvencionalnih normi kojima se njena nepredvidivost od pamtivjeka, pokušavala zauzdati, oslobađaju zajedno sa (takođe opasnim) unutrašnjim djetetom, iz jednog od najgadnijih istoriskih perioda (a ruku na srce, svi su, još uvijek, gadni na svoj način) za nju – viktorijanskog, postavljaju za upravnicu Raja.
I kako vidimo, na samom kraju, u tom vrtu u kome se čita, uzrasta, uči i stvara nikome, pa čak ni zlikovcu (u muškoj priči bi nesumnjivo gore završio), nije loše .