Ja sam žena u „ludim“ godinama. Više ne mogu da se prepuštam deluzijama i maštanju u svrhu samozaborava. Stvarnost mi je prebukirana hormonalnom uzbunom koja me vraća u tijelo – takvo kakvo je. Sredovječno, jastučasto, fitnes-zapušteno, spremno bolom da me podsjeti na sve idiotske predstave o životu kojima sam uspijevala da se nekako nosim s njim.
Kada nastupe nesanice, valunzi i periodi ničim izazvane istinske tuge, ne pomaže nikakav odlazak u svijet holivudske produkcije. Ne pomažu ni priče, filozofije ni ideologije. „Suvi“ život u tijelu koje poručuje da nema više vremena na pretek i da ne želi da ga troši na sranja – je tu.
I to jeste depresivno. Mi žene smo depresivna bića jer život u njegovom totalitetu osjećamo intenzivnije. Možemo sada ovdje raspravljati o ovoj mojoj feminističkoj preambuli, ali ne interesuje me rasprava. Moj blog – moj tekst. Kome se čita, nek nastavi.
Jedan mudar psihijatar mi je rekao da je depresija najzdravije stanje za čovjeka danas. Nisam dugo imala prilike da se tako zdušno složim s nekim. Uvid u svijet koji imamo mi „moderni“ ljudi omogućuje nam vrlo kvalitetnu depresiju.
S jedne strane, sve nam je dostupno, a sa druge, dostupnost čini da imamo uvid u kojoj mjeri smo nemoćni. Da smo samo pijuni u igri novokomponovanog korporativnog sistema vrijednosti, koji je u svojoj beskrupuloznosti (ako već nije) na putu da pretekne sve najzvjerskije istorijske istupe čovječanstva.
Ali depresivno stanje, nemoć i pad entuzijazma mogu biti povezani sa ljutnjom, a ljutnja sa izoštravanjem vizure. Stvari, nasuprot uvreženom mišljenju da bijes iskrivljuje vizuru, zapravo postaju jasnije kada ste ljuti.
Jedno od omiljenih katihetskih pitanja koje se često provlači je: „Da li se Hristos smijao?“
Jeste. Osjećao je sve što osjeća svako ljudsko tijelo, potvrdili su oci Halkidonskog sabora. Nemam iluzija uopšte ni o tome da se mučio i sa stvarima koje smo kasnije, posebno u srednjovjekovlju, okarakterisali kao „sramotne“.
Iako je bio muškarac i premlad za valunge, osjećao je ljutnju i bijes, što Jevanđelje nedvosmisleno čuva. U tom smislu, najpoznatija je scena kada istjeruje trgovce iz hrama, ali i riječi koje sljeduju nagovještaju stradanja, a u kojima pominje mač koji je došao da donese na zemlju.
Advokati „svetih ratova“ ovaj citat posebno vole da izokreću u svoju korist, ali radikalni pacifizam Hristovog djelovanja im ne ide na ruku, što ih vodi u nerješive aporije.
Zašto Hristos pominje mač (posebno popularan kao simbol u Hrvatskoj zadnjih mjeseci) i šta siječe njime? Kao i svakom drugom svojom rječju i djelom, siječe poredak smrti svijeta u kome je rođen kao čovjek.
Siječe stare „mijehove“ da bismo načinili nove i u njih sipali „vino“ njegovog učenja. Odvajanje oca od sina koje Hristos predviđa svojim djelovanjem ne znači potpunu i rigoroznu poslušnost njemu kao autoritetu na uštrb nekih starih odnosa ljubavi, ali znači prevrednovanje tih odnosa u korist nekih novih, neopterećenih bilo kojom vrstom veza – pa i „ljubavnih“.
Zašto je to bitno za hrišćansku perspektivu?
Zato jer hrišćanska perspektiva nije prirodna perspektiva. Ona je, superiorna nad prirodom, natprirodna i projavljuje se u djelovanju koje je anomalija u odnosu na ono na što pokušavamo da sami sebe naviknemo.
Ubjeđivanje samoga sebe da je voljeti samo srodnike i prijatelje prirodno uzdrmano je svakim pogledom na bilo kog čovjeka i životinje u nevolji. Ili, još drastičnije: mržnja prema neprijatelju je prirodna, posebno ako ti je oduzeo nekoga koga voliš, ali potreba da se riješimo balasta mržnje kroz oproštaj i susret sa zločincem – ucijenjenim, glupim ili prosto zlim – takođe je anomalija u svijetu prirodnih odnosa. Ali postoji.
A anomalije nerviraju ljude, one remete odnose moći i protiv njih ustaju naizgled ljuti borci za pravedan i ispravan svjetonazor.
Zašto naizgled ljuti? Zato što oni koji sipaju otrov – nisu ljuti. Oni koji ljute nas, podvriskujući iz pozicije žrtve, su uplašeni ljudi, sedirani svojim konformizmom.
I to izaziva ljutnju koja podstiče anomaliju. Bijes koji izoštrava vizuru.
Svi ti borci i branitelji neodbranjivog – ne, ne mogu me natjerati da mrzim, i jednako važno – da pravim razlike, a najmanje me mogu natjerati da volim i poštujem koga neću.
Nedavno mi je prijatelj u razgovoru pomenuo jednu društveno vrlo uglednu ličnost, u čiji politički i duhovno-kulturni angažman se razočarao. Želeći da na neki način suzbije tu ljutnju – na samoga sebe, prijatelja, život ili šta već krivi za svoju zabludu – rekao mi je: „Ipak je pomogao mnogima.“
Ja, koja se mnogo bolje nosim sa ljutnjom i više nemam potrebe da je eutanaziram, razmišljala sam o tome, jer načelno – mogla sam da se složim sa prijateljem. Ipak, nešto je falilo u svemu. Falila je anomalija.
Da, gospodin Ličnost jeste pomagao, ali vrlo dobro znajući kome pomaže i birajući kome će posvetiti minute svoje dragocjene pažnje. Svakako da i ljudi koje je birao trebaju pomoć, ali da li tu ima mača koji siječe odnose prirodne dobiti – ostaje pitanje.
Ako nema, nema ni anomalije, a samim tim ni one načelne bogolikosti koju mislimo da potežemo svaki put kada nekome pružimo ruku.
Ipak, ostajem uvjerena – i moja ljutnja me drži u tom uvjerenju – da će se naša bogolikost kad-tad naći na ispitu, na kome će glavno pitanje biti: da li smo pomažući mi pružili korist, ili smo je samo ubrali?
Ako je pozitivan odgovor samo ovo drugo – ili ako je pozitivan na oba – pali smo.
I hvala mojoj sredovječnoj (bogolikoj) ljutnji što mi je to konačno otkrila.