Uzbuđen juče, muž dolazi da mi kaže kako na predstojeći pozorišni festival u Banjaluci dolazi Goran Marković. Još veće uzbuđenje raste u njemu, pa ga navalentnim optimizmom prenosi i na mene – zato što će ga na relaciji Beograd–Banjaluka voziti nama oboma bliska osoba (njegov brat). I zamisli, biće četiri sata u autu sa Goranom Markovićem!
Onda smo se posvađali oko toga da li ja treba da „progonim“ čovjeka i pravim neki intervju s njim, ali smo u toj prepirci uspjeli da dođemo do konsenzusa, prisjećajući se zašto volimo Gorana Markovića i zašto smo uzbuđeni kao dvoje balavaca što će ga brat voziti. Nije bilo teško sjetiti se „Sabirnog centra“, „Nacionalne klase“, „Majstora, majstora“ (na čiju adaptaciju u banjalučko pozorište Marković i dolazi), „Turneje“ (!), i meni lično najvažnijeg – neupitno na tronu zauvijek – zbog kojeg i pišem ovu ispovijest: filma „Tito i ja“.
Goran Marković nije samo reditelj – on je i pisac, mislilac, politički i društveni aktivista. Sve njegove djelatnosti ovom društvu prijeko su potrebne. Činjenica je, kako kaže Lordan Zafranović, da je film najsveobuhvatnija umjetnost, pa reditelj ni ne može biti „samo“ reditelj. Film je sve: slika, fotografija, muzika, književnost – i kao takav, od onih koji ga stvaraju, zahtijeva uvijek još. Zato je svaki istup čovjeka koji sve to (pojedinačno i u paketu) dobro radi i ne libi se da svoje obrazovanje podastre pred duboko zagađenu srpsku javnost, i od čega ne odustaje ni sada, u (neko će reći) poznijim godinama, dragocjen.
Svaki takav usamljeni i mahom neshvaćeni istup more je smisla za sve nas zaglavljene u mirenju sa svojim linijama manjeg otpora, lijenošću, depresijom, nemoći i ostalim gadostima, uzrokovanim koliko okruženjem, toliko i ličnim životnim izborima.
Ne, neću pričati sa Goranom Markovićem da bih napravila intervju. To ću prepustiti novinarima i filmofilima. Sa novinarima bih možda mogla na crtu, ali s ovim drugima, genijalno oličenim u liku koji je u Nacionalnoj klasi otjelotvorio Aleksandar Berček, zaluđenicima sedme umjetnosti i poznavaocima svakog, nama običnima najnebitnijeg, kadra, od Ajzenštajna, preko Tarkovskog, Bergmana do Skorsezea (oni su mi prvi pali na pamet), ne bih nikada ni pokušavala. Ali ću napisati ovo, nešto moje, jer svako ko voli umjetnika zbog njegove umjetnosti ima to nešto lično, na čemu komunicira s njim, što ga je vezalo i ostavlja ga u toj vezi koja oživljava (konzumenta) čak i kad sve oko njega trune i počinje da zaudara.
Prvo – „Turneja“, koju sam pogledala jednom i, pored najbolje volje, ne mogu ponovo. Jer sam od onih koje je rat lično pogodio, a lik koji je odigrao poslovični srpski filmski negativac Sergej Trifunović podsjetio me na ono što sam znala da se dešava u istočnoj Slavoniji još kao vrlo mlada, u ranoj adolescenciji. Bolno mi pada i glumačka družina „pala s Marsa“, oko koje se film vrti, njihova tupa nezainteresovanost tj. slika potpuno nevjerovatne neobaviještenosti srpske javnosti o svemu što im nije u radijusu od otprilike 50 kilometara, i u čemu i sami učestvuju, ma koliko se mediji iz sve snage upinjali u održavanje društvene deluzije i negiranje realnosti. Ignorancija, odvratan zločin, u filmu kažnjen, danas je još uvijek vrlo moćno oružje u borbi protiv suočavanja sa sobom. Ona nas drži tu gdje jesmo, na način da je onaj isti moj, malo prije pomenuti, muž te 2008 kada je film izašao, bio vrlo blizu izbacivanja sa jedne tradicionalne srpske slave, zato jer je pohvalio film „Turneja“.
Goran Marković i dalje u javnim istupima objelodanjuje stvari zbog kojih možete biti bačeni u prostor Informera i Pinka, tamnu stranu srpskog javnog prostora, logor izgnanstva svakog mislećeg intelektualca koji se drzne da progovori. Naravno, utemeljenim u svojim stavovima ličnostima, umjetnicima ili bilo kojim drugim majstorima svog zanata, to je nebitno. Oni svoju borbu nastavljaju pišući, stvarajući, pojavljujući se u emisijama i podkastima i čine ono malo „soli“ kojom ljudi od duha uspjevaju da začine naše vrijeme i prostor
Te već davne, i već uveliko krvave, 1991. godine, u septembru, Osijek je granatiran. Moji roditelji, brat i ja našli smo se u malom stanu, adaptiranoj vešernici na petom spratu zgrade negdje između Maksima Gorkog i Vojvode Dragomira, lokacije danas vrlo popularne kao Vračar Historical. Sklonili smo se u garsonjeru predviđenu za predstojeće studentske dane mog brata, „na par dana, dok se situacija ne smiri“. Tih „par dana“ su se pretvorili u moj život.
Ali, dok o tome još nisam ni sanjala u najgorim dječijim morama, jedno jutro neko je pozvonio na vrata „vešernice“ i zamolio mog tatu da skloni Yuga osječkih registracija jer se snima film. Promptno smo izletjeli na balkon i čitav dan, koliko se sjećam, piljili u debeljuškastog dječaka u štofanim pantalonama sa školskom „aktn“ tašnom i visoku djevojčicu s pletenicama, kako idu tamo-vamo ispred jedne stare vračarske kuće, tada aktivnog (možda još uvijek) vrtića.
Imala sam punih 12 godina. Obožavala sam Beograd kao prijestonicu iz koje dolazi „sve“ u Jugoslaviji. Osamdesetih su na domaku Osijeka snimane “Seobe”, svi su o tome pričali, komšiluk se gurao da statira, ja ništa od toga nisam vidjela, ali i da jesam, čisto sumnjam da bi mi bilo hipnotišuće kao ta jedna scena u kojoj Zoran (kako smo ubrzo saznali) prati Jasnu u sirotište.
Iz te scene, koja je postala moj lični simbol vječnog stajanja na račvanju između nečeg gadnog, velikog i nepremostivog kao što je rat, i nečeg novog što ne dozvoljava vraćanje nego prisiljava na drugu vrstu borbe, razvilo se još mnogo potpuno genijalnih prizora. I izašao je film “Tito i ja”.
Iako sam mlađa od Gorana Markovića, i možda pripadam posljednjoj generaciji „privilegovanih“ koja je išla na hodočašće u Kumrovec, i ja sam bila tamo, i vratila se sa minijaturnom bistom Josipa Broza i singlicom zagorskih popevki. I ja sam pjevala „Lepetije, lepetije“ i bojala se da volim nekog više od Tita, kao, uostalom, i moji roditelji. Vaspitavana sam na toj vjeronauci koja je, koliko god mi to izbjegavali da priznamo, uveliko oblikovala i ovu koju danas nudimo djeci u školama.
Ali taj dan, proveden na balkonu, pasivno učestvujući u sceni, postao je momenat moje inicijacije u realnost koja se tada još uvijek mogla upakovati u nešto što bismo nazvali „jugoslovenska kinematografija“. I iako sam, igrom slučaja, upala u komediju, ta realnost je vrlo brzo (iskusniji bi sigurno rekli: očekivano) prerasla u „srpski crni talas“.
Koji nikako ne prestaje da nas zapljuskuje.