Jedna, naizgled izuzetno banalna stvar čini umjetnost dobrom. Zove se – iskrenost. Ono što u njoj dotiče onoga ko je konzumira je ono što je proživljeno, prevaljeno preko pleća, sažvakano, kroz život (i terapiju) i onda ispoljeno. Budući da se životi nas ljudskih jedinki, teolozi bi naglasili „jedinstvenih ličnosti“ prepliću, prepoznavanje u tuđem iskustvu je neizbježno. To što smo jedinstveni, ne znači uopšte da smo toliko različiti. Ali prepoznavanje koje nam služi da se oslobodimo nesporazuma sa samima sobom najsnažnije se dešava na polju umjetnosti. Zato ona prosto mora biti iskrena.
Kada umjetnik stvara pod presijom koja nastaje ne čak ni od naručioca djela, niti od egzistencijalnih prilika, već od ega i njegovih prohtjeva, nastaju pretenciozni izrazi prepuni tuđih priča začinjenih izmišljenim šokantnim scenama. Ne kažem da svi moramo da pričamo svoje priče, ali i tuđe moraju da budu ispričane autentično iz sopstvene perspektive.
Ne, ne mislim da umjetnost neizostavno mora nečemu da nas uči (mada lično ja to preferiram), postoji i ono što se zove larpurlarizam, što pretenduje da je iskobelja baš iz tih okova ni u jednom trenutku ne čineći je manje vrijednom, jer i u najuvrnutijem larpurlarizmu, ona je iskreni pokret u momentu.
Zašto ja sada o ovome govorim? Zato što tu i tamo nešto pročitam i primjećujem tendenciju unutar nazvaću je „milenijalske“ književnosti, da odstupa od tog prioritetnog umjetničkog pozvanja, upada u bespotrebnu šokantnost, laže sebe da bi zapanjila nas i ne uspjeva ni u jednom ni u drugom. Samozavaravanje ne vodi niti u bolju umjetnost, o životu da ne govorimo, a romani bivaju zaboravljeni prije nego što se dođe do zadnje rečenice.
I, ne pogađa to mene nešto posebno, čitav svijet upada u kič, pa zašto ne bi i književnost, već me vraća na „moju“ temu, vjerski narativ, teologiju i njeno mjesto u svijetu kič humanizma, aktivizma koji je glasan, danas ga je nemoguće utišati, ali ne čini ništa osim što pokušava da „ukrasi“ našu egzistenciju, pa da na momenat zaboravimo da smo gadna, sebična i vrlo kratkovida bića.
Vjera komunicira s ljudima na način umjetnosti i zato su umjetnost i simbolizam uvijek od samih početaka, konkretno hrišćanstva, bili veoma važni. Vjera se obraća najintimnijem i najranjivijem dijelu ljudskog bića, slomljenom i smrtnom i da bi došla do njega, mora biti banalno, kao i umjetnost – iskrena.
Gdje to danas vidimo? Ja nigdje, ali mi nada i iskustvo ipak diktiraju mogućnost da neko drugi vidi. Danas imamo vjeru koja se boji što je krajnje neautenično (ako imate vjere koliko je zrno gorušičino…i ništa vam neće biti nemoguće Mt. 17:20), koja apsolutno nema ništa zajedničko sa svojim korjenima koji su odisali hrabrošću i borbom protiv licemjerja. Danas vjera laže sebe i to je onima koji posežu za njom na konvencionalne načine jako bolno. Gledati sveštenika koji ni sam ne vjeruje u ono što priča, sporo vas ubija demagogijom, a vi se i dalje čvrsto pokušavate držati jedine validne poveznice sa svojim precima, mnogo je teže nego čitati moderni roman i misliti u šta su se pretvorili Kiš ili Pekić, ali je proces do koga se došlo i u jednom i u drugom slučaju sličan. Ego potkovan stahom od neuspjeha plus pokušaji da se osmisli ili prosto produži isključivo lična egzistencija, čine svoje. I sve što čine, čine vrlo neuspješno.
Ako ne potiče iz nemoći, ljutnje, užasne tuge i opipljivog besmisla ni umjetnost ni vjera nemaju nikakvu vrijednost. Ne, ne moramo svi sve proživjeti, ne možemo fizički svi biti u Gazi, ali bespuće toga što nas okružuje moramo osjetiti na svojoj koži – autentično.
I tek iz te perspekitve progovoriti ili nešto stvoriti.
Bolan proces, gotovo autodestruktivan, ali jedini način da nas čuju.
I ignorišu, naravno. Ali to je mnogo manje važno.