Pravoslavni svijet posti. Vrlo strogo. Striktna pravila koja hranu dijele na mrsnu i posnu se znaju i uče od malih nogu. Od kada je društvo, pa slobodno možemo reći i država, preuzelo hrišćanstvo (pravoslavlje) za svoju ideologiju, post polako počinje da preuzima ulogu nepisanog zakona, vrlo iritantnog za ljude koji donekle znaju šta je post, koji mu je smisao (jer su nešto pročitali) i znaju da, i ako poste, da parafraziram Hristove riječi, treba da namažu svoje lice da se taj post na njima ne vidi da ne bi bili licemjeri. Jer post je, kao i većina stvari duha (a on jeste isključivo duhovna vježba), nešto što je vrlo lično i, bez obzira na to što proizilazi iz vezanosti za Crkvu koja je zajednica – baš ta zajednica njeguje ličnu posebnost, (sveto)tajnovitost, i posljednje što bi ijednom ranohrišćanskom Hristovom sljedbeniku palo na pamet jeste stvaranje vojske jednoobraznih nemislećih ljudi za neku (bilo kakvu) službu koja je „od ovoga svijeta“.
Zapadni svijet je prepoznao potrebu da se formalizam razbije i lična odgovornost i savjest više uključe u hrišćanski život, pa je Drugi vatikanski koncil, između ostalog, reformisao i post. Naravno da to ne znači da i na Zapadu nema hrišćana koji više vole pravila od odgovornosti, ali kad se spolja malo pogura i sveštenik (čiji je autoritet u obje Crkve i dalje neprikosnoven) vam kaže da je možda bolje da, umjesto što ne jedete ništa i mrzite čitav svijet tokom korizme, odete da volontirate u javnu kuhinju ili na neko drugo otrežnjujuće mjesto, istupanje iz forme je neminovno.
Elem, mi, što volimo da ističemo – „nismo katolici“, pa se držimo drevnih pravila nemrsa koja znaju i da potraju (npr. pred Vaskrs), razvili smo čitavu proizvodnju i marketing posnih proizvoda. I volimo da razdvajamo – ne vegansko, nego posno, da ne bi bilo ideološke zabune.
U takvom poretku stvari jako je teško uopšte ne samo objasniti, već uopšte pronaći bilo kakav smisao posta i pokušati vjerujućeg čovjeka obuzdati u građenju imidža kroz razne vrste spoljašnjih manifestacija svoje – namjerno neću reći vjere, već ideologije – i inspirisati ga da se okrene ka svojoj unutrašnjosti, što je zapravo i jedini validan razlog za post, te da iz te nutrine izađe preobražen i spreman da iskorači ka svome bratu.
E sada ja, iako sam prava vjeroučiteljica (neki ne vjeruju, pa evo, časna riječ – jesam), uopšte neću ovdje da se zadržavam na objašnjavanju smisla posta, već ću se, slijedeći svoju izraubovanu (a možda i isklesanu) sumnjivim duhovnim rukovođenjima, unutrašnjim i spoljašnjim borbama, takoreći životom – savjest, skoncentrisati na objašnjenje besmisla posta.
Sve može postati formalizam. Sve što je vidljivo spolja, uhvatljivo i obuhvatljivo, mi ljudi smo u stanju da pretvorimo u neku vrstu uniforme. A kada se ta uniforma jednom obuče, ono što se iza nje krije postaje potpuno nevažno. Čuvenom stihu iz antiratne himne devedesetih „ispod šlema mozga nema“ niko nikad ne protivreči, ali poenta je u tome što mi ljudi hrlimo ka tome da nemamo mozga, savjesti i svih tih unutrašnjih stvari oko kojih se treba potruditi, žrtvovati i na kojima treba raditi.
Zato forma kao spoljašnji oblik pobožnosti odlično dođe da se ispod nje sakriju razna nepočinstva, potpuno nebulozna djela koja se čine malim, ali imaju ogroman uticaj na čitavo društvo.
Jedno od takvih je potpuno mirne savjesti uzeti 100 evra za pet „sigurnih glasova“ i zapečatiti to posnim pasuljem u petak, plus objašnjenje „imam porodicu“, gdje ponovo dolazimo do jednog još opasnijeg i nakaradnijeg formalizma koji se krije iza „ideologije porodice“ (o tome drugi put).
Da ne bih dužila, citiraću prvo jednog svog mladog kolegu, isprovociranog pitanjima od strane zborničkog kolegijuma šta da jedu: „Ostavite me na miru i jedite ćevape!“, a završiću jednim od najboljih savremenih pravoslavnih teologa, koji je – ovo ću reći da pridobijem mnoge – pri tome i Srbin:
„Lična odgovornost je mjera morala. Ne da budete slijepo poslušni onome što vam je zadato, već da istupite i budete lično odgovorni.“
Prema komšiji, (ne)prijatelju, bratu, što je sve samo drugo ime za hrišćanski kontekst porodice.