Zanimalo me je šta pričaju „pravoslavni influenseri“ ovih dana kada je apsolutno sve (s razlogom) politizovano. Prošvrljala sam internetom i zakačila se za par najuticajnijih. Pomislila sam da su možda zaćutali na kratko, da su, u sveopštem strahu da ne remete zvanični narativ svoje crkve, malo zamuknuli i prekinuli svoj vazda ažurirani niz pouka o pobožnom životu, ali prevarila sam se. Moćno oružje samopromocije, kratki video-sadržaji, slikovitost u bliskom prijateljskom zagrljaju sa kičem pružaju nebrojene mogućnosti za „poučavanje“ na bezbroj tema.

Pokušaću nikoga da ne uvrijedim, mada znam da neću uspjeti u tome, pa neću da nabrajam teme, ali reći ću ono što je osnovna mantra pravoslavnog influenseringa: „Hrišćani treba da budu neutralni“, „mi se ne miješamo u politiku“ i glavni i ultimativni odgovor na sva malo kompleksnija pitanja: „Pitajte svog duhovnika“, kojim se autoritet svakog ko je završavao teologiju, učio jezike, istoriju i ostale „propratne“ nauke za dešifrovanje dvomilenijumskog iskustva crkve u potpunosti (samo)podriva zbog nekih nepoznatih i često sumnjivih tipova koji nose prikladnu uniformu i skida se (a to je najvažnije) odgovornost sa sebe.

I pitala sam se šta mi toliko smeta kada neko u kratkom videu govori vrlo slične stvari koje i ja govorim učenicima na času, dok nisam shvatila da platforme sa kojih se oni obraćaju nisu čas. Nisu škola, koja mora (mada uglavnom nije) da bude politički neutralna, već su javni prostor, necenzurisan, u kome je moguće reći ili pisati slobodno, jasno i glasno, pa i revolucionarno.

Nismo svi revolucionarni po prirodi i ta tzv. „neutralnost“ bi od nekoga ko se naziva teologom bila sasvim u redu da Jevanđelje samo po sebi nije političko. Jevanđelje ne poriče da smo zoon politikon koji ne postoji van zajednice. Polis, još za Aristotela prostor realizacije čovjekove suštine, ostaje to i za Hrišćane. Subverzivno političko djelovanje, za Hrišćane ranog perioda, ogledalo se upravo u brisanju klasnih i rodnih razlika unutar polisa (zajednice) i izvrtanju poimanja vlasti redefinisanjem moći kroz služenje.

Ali to je ono što generalno znamo i ono što učimo i na vjeronauci i ono čime možemo vrlo lako i da manipulišemo, pozivajući se ponovo na političku neutralnost kroz tvrdnju da „nismo od ovoga svijeta“.

Međutim, svijet je u dva milenijuma pokazao svoje zube na najbrutalnije moguće načine, a institucionalizovana crkva kroz ćutanje i nemiješanje svoju nesposobnost da se tim zubima odupre, pa i samo saučesništvo. Kada o tome govorimo, najčešće imamo na umu držanje Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata i ne razmišljamo mnogo o Ljotićevim pristalicama unutar SPC, kojih i danas ima, jer mi smo „mali i nebitni“ na velikoj svjetskoj pozornici, iako se glupim političkim potezima do dana današnjeg uspijevamo, na svoju nesreću, izvući iz anonimnosti.

Elem, jeza Drugog svjetskog rata i crkvena pasivnost, nesnalaženje, pa čak i otvoreno loši potezi na Zapadu su stvorili nešto što se zove Nova politička teologija, nastala kao posljedica okretanja crkve prema svijetu nakon Drugog vatikanskog koncila. Čitav koncept Drugog vatikanskog koncila bio je zapravo teren za Novu političku teologiju Johana Baptista Meca i Jirgena Moltmana, koji su razvili učenje da su Hrišćani dužni da iskorače iz privatizacije vjere pretvorene u slugu postojećeg poretka stvari u društvo koje pati, propada i čije se propadanje neće zaustaviti dok ne dođe do suočavanja sa istorijskim nepravdama, ranama i posljedicama katastrofalnih odluka ili, još gore, katastrofalnih neodlučnosti.

Takođe, nada u Budući vijek, zbog koje smo često meta ismijavanja ateista, jer kažu „ne živimo“ već „čekamo“, u Novoj političkoj teologiji jasno je markirana ne kao bježanje od svijeta, već kao njegov preobražaj kroz kritičko preispitivanje svake vlasti i svake ideologije.

I zaista, ima li išta više na tragu prvih Hrišćana koji su, apsolutno ne mareći ko je ko, u vrijeme opasnih epidemija i ratova unutar svojih zajednica spašavali i skrivali i krštene i nekrštene, otkupljivali robove i zbrinjavali udovice i siročad, duboko zaronjeni u patnju svijeta koji „u zlu leži“. A ništa, apsolutno ništa od svega toga, što nam se čini tako logičnim, pa čak i jednostavnim u današnje vrijeme, ne bi bilo moguće bez odbijanja „kulta Cara“, progona zbog veleizdaje, optužbi za ateizam i svih onih krvavih posljedica svega toga koje su napunile crkveni kalendar blaženim imenima.

Pravoslavni nemaju Novu političku teologiju i iz nje direktno proisteklu Teologiju oslobođenja, ali imaju teologe i teologiju, knjige, talenat, katedre i platforme sa kojih se može mnogo poručiti, objasniti, snimiti i (jer mi jako volimo formalizam) iz mantije i iza brade, samo je potrebno sjetiti se da je Jevanđelje stalni korektiv svake zemaljske vlasti, svake ideologije i svakog našeg upliva u komfor. Da je rizično i da smo nekada bili mladi, ludi i puni entuzijazma kada smo odlučili slijediti ga.

Da nam nije padalo na pamet da će nam se, revolucionarnima i željnim istinske pravde, život svesti na objašnjenja kako se pale svijeće i šta se kada smije ili ne smije jesti.

I da smo imali…

…hrabrosti.