U vrijeme mog otužnog tinejdžerstva, tamo davnih devedesih, patike su bile jako važna stavka za društveni status koji je obuhvatao stanovništvo od 15. do 19. godine. Iako su plate bile 1 njemačka marka i inflacija u Srbiji prestigla inflaciju Vajmarske republike, mnogi nježni i bolećivi roditelji posutstajali su pred plačem i lelekom svojih potomaka i nagrizali štekove za crne dane, koji su već uveliko nastupili, da bar u toj užasnoj atmosferi beznađa usreće one koje najviše vole. Mnogi i nisu jer nisu ni imali štek, a neki su možda i imali ali su se odlučivali za spartansko vaspitanje, primoravajući svoje tužne omladince da u patikama na kojima piše „Reabak“, „Abibas“, ili nešto slično idu u školu, pokušaju naći svoje mjesto u društvu ili bar jednog prijatelja u sličnoj situaciji. Ni danas, znam, nije bolje. Gore je, kažu, i ja vjerujem, jer to da svijet u površnosti leži nije ništa novo i tendencija pogoršanja kako se približavamo kraju, vjerujem da će proizvesti neslućeno kreativne izlive ograničenosti.
E sad, prije nego što pređem na to da ja modu jako volim, iako mi je dostupna samo ona brza, od koje svako sa minimum ekološke svijesti zaista ima moralnu obavezu da se što više uzdržava, rećiću da je to što je obilježilo moju mladost – taj nedostatak patika – tjerao nas da damo sve od sebe da kad već nemamo ono što se traži, imamo bar „nešto“, pa smo učili da sviramo gitaru, igramo košarku, pisali smo poeziju, čitali literaturu za koju smo bili „premladi“ sve u nadi da će neko primjetiti da vrijedimo i bez patika, i da zaboravila sam – perjane Mont jakne.
Ipak, moda, odjeća, iako je uvijek kroz istoriju služila kao pokazatelj statusa, istovremeno je mogla da posluži i kao izraz ličnog pečata i kreativnosti. I u vremenima najstrožih pravila „pristojnog“ i društveno prihvatljivog odijevanja, žene (a i muškarci naklonjeniji estetici) nalazili su načine da unesu nešto svoje jedinstveno čime će na poseban način ukrasiti svoju spoljašnjost.
Prvi hrišćani nosili su odjeću uobičajenu za rimske građane. Ona se zvala tunica talaris i pretstavljala je dugu haljinu koja doseže do gležnja. Kasnije u 5. i 6. veku, muškarci su sa tunike talaris prelazili na kraće tunike iz praktičnih razloga, ali su hrišćanski sveštenici, dakle, oni koji su predstavljali zajednice, ostali u dugim tunikama isključivo iz pristojnosti. U srednjem vijeku, te tunike, na zapadu, dobijaju obaveznu crnu boju koja nas, u skladu sa vladajućom srednjovjekovnim teologijom podsjeća na grijeh, smrt i prolaznost ovoga svijeta.
I sve je to zapravo ostalo do danas, kod nas pravoslavnih, uz naravno liturgijske svečane dodatke koji su nastali kao posljedica predavanja carskih insignija na hrišćanske velikodostojnike. I odmah da kažem, to je esteika koju zaista volim i koja je inspirisala generacije dizajnera bojama (kardinalsko crvena, ili ona predivna purpurna boja arhijerejske mantije tzv. mandije sa ikonama po sebi), krojevima i materijalima. Svaki film, pa i najlošiji koji se bavi Vatikanom, gledam sa uživanjem isključivo zbog te moćne, jedinstvene, i očuvane estetike. I nemam ništa protiv kruna, sjaja, ujednačenih nijansi felona, kada je u pitanju služenje liturgije, jer liturgija je događaj. Ona je skup na kome čovjek hoće da susretne i Boga i treba da izgleda onako kako bi čovjek volio da sam taj susret izgleda.
Na istoku, kod nas pravoslavnih, tunica talaris je u vidu mantije ostala obavezna i svakodnevna odjeća sveštenstva i monaštva. Mali prekidi u zemljama istočnog bloka nastali su u doba komunizma i ponegdje su još na snazi u smislu da sveštenici mogu u slobodno vrijeme da ponesu tu i tamo obično odijelo i pomalo se približe laičkom dijelu crkve, pa i ljudima izvan crkve. Odredbe Drugog vatikanskog koncila iz 1962, koje su u skladu sa onim što je koncil i imao prvenstveno na programu – ukidanje jaza između laičke crkve i klirika- tj. smanjenje klerikalizma, nas pravoslavne ne dotiču. Prosto, nismo ista crkva i ideje, ma kako dobre bile, mnogo je lakše odbaciti kao jeretičke nego o njima promisliti. Pravoslavna mantija ostaje tu, kao zvanična odjeća sveštenika sa dodacima u vidu nadmantija, kapa, pojasa i ostalih asesoara neobaveznih, ali slobodnih (manje ili više, jer episkopi o tome odlučuju) za izbor i minimalne uplive autentičnosti i ličnog izraza.
Nakon što sam neko kratko vrijeme provela na jednom ekumenskom skupu na kome je bilo dosta katoličkih sveštenika za koje ni po čemu (osim ljubaznosti i pristojnosti, ali na skupu su svi bili ljubazni i pristojni) niste mogli da zaključite da su sveštenici, i na kome ste mogli da sa nekim od njih dugo razgovarate, smijete se, popijete po koje pivo, i u rano jutro skužite da taj lik predvodi misu na kojoj okupljeni većinom unaprijed, dok se dotični ne obuče u tzv. albu, takođe nemaju pojma da je svećenik. Možda će se neko nakon mise, vratiti na klerikalistička podešavanja, ali načelno, u većini slučajeva, baš zbog tako naizgled, male i beznačajne stvari kao što je odjeća, klerikalistički jaz u ogromnoj mjeri gubi na snazi.
Pravoslavni se i dalje drže svoje crne (da bi se malo oslobodili i uputili na drevnu Vizantiju znaju je sašiti i ljubičastu, sivu, pa i bijelu) tunice talaris i jasno nam i na ulici, bilo kom javnom prostoru daju na znanju da su sveštenici i da imaju tzv „posebne“ darove Duha svetoga. O darovima Duha Svetoga koje svaki hrišćanin prima krštenjem i o tome da li postoje manji, veći, različiti (mada mislim da je već prilično jasno), može da se napiše poseban članak. Ali, predpostavimo sada, zarad svedenosti teksta, da ne postoje. Da postoje samo službe u poretku crkvenog tijela koje jedna drugu trebaju i posebno ne postoje jedna bez druge.
Ipak, tunika talaris, plus, iz podvižničke prakse istoka nasljeđena duga brada pa i kosa, svojom upečatljivom estetikom, naročito u doba „religioznih buđenja“, upućuju da razlike ima. Da taj čovjek koji posjeduje pravo i obavezu da nosi tako upečatljivu odjeću mora da nosi još nešto posebno što mu je dato i samom tom pretpostakom on se kao u doba moje mladosti, zahvaljujući patikama, odmah prima u krug političara, akademaca, intelektualaca, bogataša i „elite“ svih vrsta. Takođe, i mi, običan plebs, imamo pretpostavke pa mu prilazimo sa određenom dozom (straho)poštovanja koji mu obezbjeđuje – tunika
Da se vratim na početak i „tužnu“ priču iz mladosti. Nedostatak patika učinio je da moramo da se potrudimo da budemo primjećeni ili prihvaćeni. To samo po sebi, iako bolno i naporno, nije bilo loše. Svašta smo učili, u koječemu se usavršavali i isplivavali zahvaljujući vještinama koje su nama „bez patika“ postale neophodne. Mantija kao „nagrada“ za „posebne“ Darove koji, ako ih sami ne umnožavamo (kao i kada je u pitanju krštenje) oni se gase, otvara prostor ne samo formalizmu već i najopasnijoj zoni udobnosti nastaloj samo zahvaljujući „uniformi“ koja „nešto“ znači. Šta zapravo znači malo ko zna, i malo ko se uopšte pita jer u narodu u kome sujevjerje nadladava ono što bi trebalo da pretstavlja izvorno pravoslavlje suvišna pitanja se ne postavljaju jer vrlo često, unaprijed smišljeno, na njih i nema ko ili niko ni ne želi da odgovori.
Bitno je da crkva ima kupolu i da znamo da se u njoj moli sveštenik.
Zato možemo da mu se ispovijedimo ili tražimo savjet, jer je učen, produhovljen i dobar čovjek. Ako nam se učini da nismo u pravu ili da smo svjedočili nečemu čemu nismo trebali, možda bi najbolje bilo da nas neko ošamari da dođemo sebi.
Jer, zaboga, nemoguće je – čovjek nosi mantiju.
A sad zamislite da je ne nosi.