Moja „bezdetnost“ se odlično uklapala u moju otuđenost. Prvi izbeglički dani bili su mi vezani za samoizolaciju. Ubedila sam sebe da ako pokušam da se uklopim to će nekako uticati i na to da se nikada ne vratim kući. Kad je realnost nevraćanja kući postala sve izvesnija, jer je “kući”, kako smo saznali, već bio useljen izvesni zaslužni vojnik zaslušne vojske, moje aktivno povlačenje počelo je transfiguraciju u aktivno uklapanje i bildovanje mišića za sklapanje prijateljstava. Sporo i trapavo srazmerno pubertetskoj nesigurnosti.
Trebalo je dosta vremena da shvatim.
Nikada neću biti njihova.
I ne postoji način da postanem, tako da je trud bio samo traćenje već prerano načetih resursa mentalne stabilnosti. Ako ti ne znaju babu i dedu, ako ne ukazuješ poštovanje nekom besmislenom običaju, uzmeš makaze u ruke na dan nepostojećeg sveca, to su prekršaji koji u kolektivnom provincijskom pamćenju ne blede. Ostaješ, ono što si već samim dolaskom iznebuha postao: tuđinac, predmet sprdnje i došaptavanja i ništa te iz toga položaja ne može izvući. E, to selo, bilo koja provincija u koju ste ikada kročili kao stranac; slavonska, vojvođanska, bosanska, crnogoska (moja prva je bila Beograd), samo je esencija duha. To smo mi. Zastrašujuće isti u potrazi za falinkom kod onog drugog ne bi li našli razlog da ga izopštimo ili ponizimo.
I možda sam ja samo trebala da se udam za Hrvata i iz svoje genetske mešavine izdvojim katolički segment i vratim se prosto tamo odakle sam potekla. Možda bi tamo neko ipak znao da sam njihova, iako nemam fotografije da to dokažem.
Da je moja sestra bila atletska juniorska prvakinja Jugoslavije pre internetske ere, a ja nemam isečke iz novina ni medalje kao materijalnu podršku, da mi je tata bio funkcioner, a deda major, gospodin sa šeširom koga su svi u gradu znali. A, možda bi to sve sada bilo samo smetnja, jer sam odlaskom deklarisana kao neprijatelj, pravila pripadnosti su preko noći promenjena, spomenik na grobu moje bake je uklonjen i više nema nikakvih tragova da sam ja negde ikada pripadala.
Dakle, nema rešenja. Stranstvovanje (ujedno i ultimativni hrišćanski modus vivendi, „Jer na zemlji nemamo postojana grada“) je moj usud. Ja nikada nigde neću biti nji’ova i u tome (sada) vidim prst božiji. Izopšteništvo je gadno, ali kalup provincije je još gadniji. I mnogo pogubniji, što se shvati s vremenom.
I zato me je do besa dovodilo što na jedinom mestu na svetu koje treba da bude secište izopštenih i klub nepostojećih-manastiru, prvo što te pitaju je o poreklu i korenima procenjujući koliko si „plave krvi“ prema njihovim kriminalnim merilima koja počivaju na ideologiji „krvi i tla“.
Moram li naglašavati nehrišćanskoj?
Ukoliko niste poznati, „plemeniti“, nije loše onda da imate para. I to vas promptno može uspeti na lestvici. Ako ne do, a ono blizu položaja „našeg čoveka“.
Ja nisam imala ništa osim odlučnosti da ih ignorišem.
I Prohora. I njega sam, na neki način, imala.