Sedeli smo u ladari ispred manastira i pili kafu. Vetrić je piruckao, mačke su nam plazile oko nogu, ja sam opet došla na kraj liturgije što mi je sačuvalo energiju za agape kafu sa Prohorom i koga on još pozove.
Nije pozvao nikoga, tj. izgleda da su mu ostali kaluđeri pootimali zanimljive goste i posedali s njima po klupama i gostoprimnicama. Nedelja je dan za druženje, slušanje i delenje saveta, a ruku na srce, uz svoje brojne dobre i zanimljive osobine Prohoru je falila najvažnija. Izuzev ako nije neka pikanterija u pitanju, nije umeo da sluša. Realni ljudski problemi, na koje su kaluđeri posetiocima klimali glavama i obećavali svoje molitve, što su ovi jedino i tražili, nisu ga mnogo zanimali, štaviše uznemiravali su ga. Bolest ga je posebno gušila, a priče o molitvenim isceljenjima dovodile su ga do krajnjih granica izdržljivosti zbog čega je ponovo ruminirao o sebi, prizivu, zavetu, odgovornosti i pre svega bogu. I ispadao je iz nulte zone u koju se posle mukom vraćao nazad.
Zato mu je mnogo lakše bilo da sa mnom priča o Vudi Alenu:
„Jeste odgledali dokumentarac?“
„Nisam još“
„Ja sam se stvarno razočarao i dao sam sebi reč da neću više pogledati ni jedan njegov film“
„Ni kad upadnete u uninije? Deconstructnig Harry?“, pokušala sam da ga slomim
„Nema šanse“, bio je uobičajeno uporan prema stvarima za koje zna da su neodržive
„Odgledajte film, pa ćete videti kakav je bolesnik“
„Ok“, rekla sam posmatrajući ljude na klupama oko manastira u razgovorima sa kaluđerima i razmišljala o tome koliko među njima ima Vudija Alena, perverznih posmatrača svojih poćerki, ćerki, nećakinja. Verovatno i ne samo posmatrača, već i uigranih predatora koji ne samo što tim kaluđerima kraj kojih osamljeno sede prećutkuju svoje najmračnije istine o onome što zaista jesu, najobičniji gmazovi uzdigutih vratova koji se furaju da su duhovna aristokratija. Ne, ne ispovedaju se, već kukaju kako ih svet ne razume kako im žene ne daju, a oni imaju potrebe, kako ne napreduju u poslu iako najviše rade i predani su stranci. Veličaju svoje gnusno vrišteće Ja, dok im kaluđeri klimaju glavama i u zavisnosti od toga ko su, kog su društvenog i imovinskog statusa daju savete i utehe. Uverena sam da ih najviše razumeju u ono za žene.
Sve su oko vas, Prohore, nisam se usudila da kažem naglas, Vudi Aleni, samo bez talenta. I sa bednim uverenjem da su bolji i popravljeni samo zato što su „verujući“.
Popila sam kafu, kolače su požderali važniji gosti, i krenula.
Zagrlili smo se. Na pet sekundi, naravno.